
Umro si.
Tvoje spiritualno ja, tvoja duša ,napušta tvoje fizičko ja , tvoje telo. Lelujaš između neba i zemlje . Ničim izazvano setiš se lika svoje majke kada je još bila mlada devojka. Ne pridodaješ preveliki značaj tome. Nastaviš da se penješ, sve jasnije i jasnije vidiš svoje detinjstvo, osnovnu, srednju, sve svoje drugare prve simpatije se sećaš tako živo da si se opet zaljubio u nju do smrti ( ironije li mrtav si) . Klupko tvoga života se odmotava, a ti počinješ da primećuješ da ima sve više čvorova, a i stanjenih delova konca. Fleš bekovi te udaraju sve jače i jače, dok te ne zaboli glava, i počneš da vrištiš u agoniji .
Tada si već u belom svetu, držiš u krilu smršeno klupko konca. A jedan čikica u sav u belom te pomiluje po ramenu i upita :
"Sine da li su ti vredeli svi ovi čvorovi i stanjene niti."
A ti plačeš od bola svoje duše još dugo ,dugo.
Ako se oporaviš i prihvatiš sebe, u raju si.
U suprotnom postaješ lud i sena svog nekadašnjeg ja, dobrodošao u pakao.
Gde tek počinja prava bol svakog tvog čvora dok ti kao bodljikava žica prolazi kroz srce, čineći da svaki čvor traje vekovima. A bol neizdrživ.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.