Rušenje monolita

9389. godina (14.897. godina po srpskom kalendaru)
Nakon deklaracije Vatikanskog carstva o uništenju srpskog gena, fundamentalnog dokumenta kojim je regulisano zatiranje svega što je srpsko, srpski živalj je na svojoj koži osjetio nezapamćene strahote i progone. Veliki zaokret nastaje epohalnim otkrićem od strane britanskog arheologa S. Adamsa, koji na iskopinama u Vinči pronalazi ćirilicom napisanu knjigu izvjesnog istoričara J. Deretića. Njome je nedvosmisleno ustanovljeno da 94% stanovništva posjeduje prethodno označeni srpski gen, uključujući sve evropljane, Neoamerikance, Afrikance, Kinajce te dio plemena Aboridžina sa poluostrva Australija. Nakon objavljivanja ovih rezultata, nije bilo vremena da se povuče deklaracija, jer su istog momenta počeli veliki ratovi. U želji da unište Srbe, udario je svako na svakog.

11. jun: Ostalo nas je samo sedmoro Srba na planeti. Skupljeni u hladu pod starom kruškom, brojimo naše posljednje dane. Nakon tri neprespavane noći, konačno koristim trenutke odmora da previjem ranu na nozi.
12. jun: Rana ne zarasta kako treba. Iako oguglali na smrad, saborci mi savjetuju da bi možda trebalo ponovo da je dezinfikujem.
14. jun: Već pomalo mogu da se oslanjam na nogu. Svakodnevno skupljamo korov i korijenje. Dovoljno da malo okrijepi, nedovoljno da utoli glad.
17. jun: Svih šestoro odlučuju ići dalje, da probaju spas naći u Njemačkoj. Ranjen bih im samo predstavljao teret, pa odlučujem ostati. Idu u sigurnu smrt, to je svima jasno. Ako uopšte preskoče mađarsku ogradu, dočekaće ih ugarska kanibalska plemena ili će osjetiti negostoljubivost Panonske pustinje.
18. jun: Ništa posebno se ne dešava. Jedino ovo iritirajuće šuštanje noću koje mi ne da da zaspim. Uhvatim malo sna danju.
19. jun: Vidio sam ljude. To su prvi ljudi koje sam vidio još od kad su ostali otišli. Vjerovatno bugarska plemena. Držim svoj Rambo nož stalno uz sebe.
21. jun: Za sad dobro podnosim samoću. Noću ne gasim vatru. Vatra odgoni zvijeri...i životinjske i ljudske...zato ne gasim vatru.
25. jun: NEŠTO JE TU!
Probudivši se ujutru, ugledao sam nekakav veliki objekt. Uspravan crni monolit. Nije ga bilo tu juče, to sam siguran.
26. jun: Ne prilazim mu. I dalje je tu.
27. jun: Stoji nepomičan i kao da bulji u mene. Plašim se da ga je okupator postavio tu. Zašto se jednostavno ne makne od mene?
28. jun: Odlučio sam da se suočim s njim. Stojeći u njegovoj sjeni, krenuo sam da urezujem „četiri es“. Grešku sam napravio kad sam se oslonio lijevom rukom na glatku površinu.
Ne znam kojom tehnologijom su uspjeli infiltrirati određene ideje u moj mozak: Ono šuštanje noću koje mi nije dalo zaspati mora biti nekakva podzemna voda ispod kamenja. Mogao bih iskopati bunar i početi uzgajati razne kulture; otići malo južnije i dovesti neku Albanku; osnovati manje selo...
E nećeš mene!
Trgoh se iznenada i povratih razum. Bugari su bili ponovo prišli, sve se kao čudeći ovoj neobičnoj formaciji. Rastjerah ih uz mješavinu srpskih pokliča i psovki.
Sad je sasvim jasno da ga je neprijatelj donio.
Speman sam da ga oborim. Uzeo sam zašiljen kamen i počeo da udaram. Monolit nije toliko kompaktan kao što mi se na prvi mah činilo. Do podne sam otkinuo četiri velika komada. Jedva ih uspijevam odnijeti na četiri strane, dokle mi pogled dopire i obilježiti među.
OVO JE SRPSKA ZEMLJA, MAJKU VAM JEBEM!

Pisano za takmičenje: Bolje rob...