Prijava
  1.    

    Santa Maria della Salute

    Jedna od najveličanstvenijih pesama srpske književnosti (šamar malograđanskom miljeu koji misli da je to neka pesma od Marine Tucaković)
    slavi danas sto godina od kako je izdata. Autor ovog izvanrednog dela je veliki pesnik i sanjar, čika Laza Kostić 1841–1909.
    Inspirisan životom i smrću fatalne lepotice Lenke Dunđerski, uspeo je da sačini ovo remek delo, kome je danas veliki jubilej, a važiće za vjeki vjekova.
    Džaba vam, drage moje devojke, sva izvikana uputstva ženskih časopisa, svi saveti samoproklamovanih TV voditeljki kolažnih emisija, odlasci kod pedikira-manikira-frizera-solarijuma, sve krpice i štiklice koje posedujete, ako nemate harizmu i plemenitost, vedrinu i magnetnu privlačnost duha koju je posedovala jedna Lenka Dunđerski, pa da muškarcu uzburljate pamet i učini u Vaše ime nešto izvanredno.
    Izuzetnost je najbolji put da budete nečija muza...

    Oprosti, majko sveta, oprosti,
    što naših gora požalih bor,
    na kom se, ustuk svakoj zlosti,
    blaženoj tebi podiže dvor;
    prezri, nebesnice, vrelo milosti,
    što ti zemaljski sagreši stvor:
    Kajan ti ljubim prečiste skute,
    Santa Maria della Salute.
    Zar nije lepše nosit lepotu,
    svodova tvojih postati stub,
    nego grejući svetsku grehotu
    u pepo spalit srce i lub;
    tonut o brodu, trunut u plotu,
    đavolu jelu a vragu dub?
    Zar nije lepše vekovat u te,
    Santa Maria della Salute?
    Oprosti, majko, mnogo sam strado,
    mnoge sam grehe pokajo ja;
    sve što je srce snivalo mlado,
    sve je to jave slomio ma',
    za čim sam čezno, čemu se nado,
    sve je to davno pepo i pra',
    na ugod živu pakosti žute,
    Santa Maria della Salute.
    Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
    al' ipak neću nikoga klet;
    što god je muke na mene bilo,
    da nikog za to ne krivi svet:
    Jer, što je duši lomilo krilo,
    te joj u jeku dušilo let,
    sve je to s ove glave sa lude,
    Santa Maria della Salute!
    Tad moja vila preda me granu,
    lepše je ovaj ne vide vid;
    iz crnog mraka divna mi svanu,
    ko pesma slavlja u zorin svit,
    svaku mi mahom zaleči ranu,
    al' težoj rani nastade brid:
    to ću od milja, od muke ljute,
    Santa Maria della Salute.
    Ona me glednu. U dušu svesnu
    nikad jos takav ne sinu gled;
    tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
    svih vasiona stopila led,
    sve mi to nudi za čim god čeznu,
    jade pa slade, čemer pa med,
    svu svoju dusu, sve svoje žude,
    -svu večnost za te, divni trenute!-
    Santa Maria della Salute.
    Zar meni jadnom sva ta divota?
    Zar meni blago toliko sve?
    Zar meni starom, na dnu života,
    ta zlatna voćka sto sad tek zre?
    Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
    što nisi meni sazrela pre?
    Oprosti moje grešne zalute,
    Santa Maria della Salute.
    Dve se u meni pobiše sile,
    mozak i srce, pamet i slast.
    Dugo su bojak strahovit bile,
    ko besni oluj i stari hrast:
    Napokon sile sustaše mile,
    vijugav mozak održa vlast,
    razlog i zapon pameti hude,
    Santa Maria della Salute.
    Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
    utekoh mudro od sreće, lud,
    utekoh od nje - a ona svisnu.
    Pomrča sunce, večita stud,
    gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
    smak sveta nasta i strašni sud. -
    O, svetski slome, o strašni sude,
    Santa Maria della Salute.
    U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
    spomen je njezim sveti mi hram.
    Tad mi se ona od onud javi,
    ko da se Bog mi pojavi sam:
    U duši bola led mi se kravi,
    kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
    zašto se mudrački mozgovi mute,
    Santa Maria della Salute.
    Dođe mi u snu. Ne kad je zove
    silnih mi želja navreli roj,
    ona mi dođe kad njojzi gove,
    tajne su sile sluškinje njoj.
    Navek su sa njom pojave nove,
    zemnih milina nebeski kroj.
    Tako mi do nje prostire pute,
    Santa Maria della Salute.
    U nas je sve ko u muža i žene,
    samo što nije briga i rad,
    sve su miline, al' nežežene,
    strast nam se blaži u rajski hlad;
    starija ona sad je od mene,
    tamo ću biti dosta joj mlad,
    gde svih vremena razlike ćute,
    Santa Maria della Salute.
    A naša deca pesme su moje,
    tih sastanaka večiti trag;
    to se ne piše, to se ne poje,
    samo što dušom probije zrak.
    To razumemo samo nas dvoje,
    to je i raju prinovak drag,
    to tek u zanosu proroci slute,
    Santa Maria della Salute.
    A kad mi dođe da prsne glava
    o mog života hridovit kraj,
    najlepši san mi postaće java,
    moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
    Iz ništavila u slavu slava,
    iz beznjenice u raj, u raj!
    U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
    Sve će se želje tu da probude,
    dušine žice sve da progude,
    zadivićemo svetske k olute,
    bogove silne, kamoli ljude,
    zvezdama ćemo pomerit pute,
    suncima zasut seljanske stude,
    da u sve kute zore zarude,
    da od miline dusi polude,
    Santa Maria della Salute.
    _________________
    14.08.1909. Laza Kostić