Slabići, kukavice, ljudi koji još nisu spremni da zakorače sami, bez ičije pomoći, u strašni, bijeli svijet, jer će se pojaviti ogromna babaroga u vidu nečega novog i nepoznatog i pojesti ih!
Kao što se malo dijete krije iza majčine suknje kad vidi nešto što dotad nije vidjelo, jer mu je tu najsigurnije utočište, tako i ova osoba (koja već odavno nije dijete) do kraja života nastavlja da se skriva iza nečijih skuta. Naravno, suknja je metafora. Prvo je to majka, poslije žena, šef, kolega.. Bilo ko.
Bitno je samo da ne mora sam da se suočava sa novinama, nema veze što će cijeli život ostati unazađen za uzbuđenje novoga i neočekivanog. Neka. Radije će se držati dobro poznatog, jer, Bože moj, zbog čega rizikovati sve, šta je to dobro donijelo njemu?
Zbog malo adrenalina? Nikad.
Ovakvih ljudi je prepun svijet, oni su tužna većina, oni zbog kojih i živimo u svijetu u kom živimo. Oni su oni koji glasaju za broj 4 na listiću, jer im je tako neki čiko u odijelu rekao, kad im je davao 500 dinara i nove kopačke za sina. Oni su oni koji se nikad neće buniti, da ne bi izgubili posao. Nema veze što žive sa polovinom minimalca, i svaki kraj mjeseca se uspavljuju plačući, smišljajući kako da vrate dugove.
Jednostavno, žive prilagođavajući se svemu, u svom sivom svijetu, ne tražeći i ne nalazeći nijedan razlog da ga poboljšaju, bojeći se da će upropastiti i ono malo što imaju.
Tek pred sam kraj života shvate jednu stvar, a to je da nikad nisu ni živjeli. Tek tad im dođe do mozga da su priliku da žive dobili da ostave nešto iza sebe, da promijene nešto, ali.. tad obično bude kasno. Znaju da će biti upamćeni samo kao redni broj, uvršten u bazu podataka, dok će ih do sudnjeg dana mučiti samo jedno neizbježno osjećanje - kajanje.
