Prijava
  1.    

    Sponzoruša u autobusu

    Nezaposlena. Trenutno nema mužjaka, i oseća se neugodno i ranjivo zbog toga. Navikla je na mekano sedište automobila, ne na stajanje u autobusu. Nema keša za taksi, jer nema ni sponzora, a daleko bilo pa da se stvarno zaposli.
    Nikada ne sedi, kako zbog odeće koja ne trpi savijanje, tako i zbog parole "neću da sedam na to prljavo sedište, ko zna ko je sve tu sedeo", iako su na njoj sedeli gori tipovi nego što će ih to sedište ikada videti. Računavši i onog ludog lika što propoveda smak sveta i čukljeve (Znate ga. Ako ne njega, onda njemu slične).
    Nervozno stoji, u iščekivanju završetka agonije gužve i prisustva građanstva oko nje. Gadi joj se sve.
    Na svojoj stanici izlazi, teturanjem jasno pokazujući zašto se uopšte žrtvovala da bude u autobusu. Ko će da hoda onako duže od stanice do lovišta? Grabi telefon i počinje da se izjada nekoj koleginici, i poput zvečarke odlazi.