
Nedokučiivi fenomen. Ako zanemarimo činjenicu da kako ko dođe na vlast konstantno ruši ono što se protivi njegovoj ideologiji, menja ulice i čupa zeleno rastinje, sve (spomen) biste i statue u Srbiji se mogu svrstati u tri kategorije:
1. Velikani među velikanima - Vuk Karadžic, Dositej Obradović, Tesla, čika Jova Zmaj, Pančić, Pupin, Pašić, Milanković, kralj Petar, knez Lazar itd + stranci ...
2. Ideološki/komunistički: Titu, Leki, Djidi, Miši, Loli, Djuri, Peri, palim borcima, narodnim herojima, dedovi pokolenjima i ponosni unuci dedovima...
3. Lokalni - Vezani za to mesto ili određenu ustanovu, ne toliko poznati.
Sve ostalo odnosno svi ostali su nebitni, jer malo ljudi za te ličnosti zna. Odnosno, primenjuje se princip - Što narod ne zna to ga ne boli.
Osim velikih istorijskih i nacionalnih zabluda, podložni smo i onim „sitnijim”, ali koje nam određuju svakodnevicu. „Ne valja da se sedi na kućnom pragu, posebno kad grmi”, „Hleb od 500 grama je opšteprihvaćen pod nazivom kilo hleba”, „Ne valja da se zviždi u kući, to privlači miševe”, „Ne valja da se otvara kišobran u kući”, „Žvakanje žvaka može da deformiše vilicu”, „Ma koliko vruće i zagušljivo bilo, ne otvarati prozor, ubiće promaja”, navode na popularnom internet portalu „Vukajlija” niz sujeverja i zabluda našeg naroda.
Politika · 31. Januar 2011.
A u koju skupinu se svrstava spomenik Rokiju? Predpostavljam u velikane među velikanima.