
Nedokučiivi fenomen. Ako zanemarimo činjenicu da kako ko dođe na vlast konstantno ruši ono što se protivi njegovoj ideologiji, menja ulice i čupa zeleno rastinje, sve (spomen) biste i statue u Srbiji se mogu svrstati u tri kategorije:
1. Velikani među velikanima - Vuk Karadžic, Dositej Obradović, Tesla, čika Jova Zmaj, Pančić, Pupin, Pašić, Milanković, kralj Petar, knez Lazar itd + stranci ...
2. Ideološki/komunistički: Titu, Leki, Djidi, Miši, Loli, Djuri, Peri, palim borcima, narodnim herojima, dedovi pokolenjima i ponosni unuci dedovima...
3. Lokalni - Vezani za to mesto ili određenu ustanovu, ne toliko poznati.
Sve ostalo odnosno svi ostali su nebitni, jer malo ljudi za te ličnosti zna. Odnosno, primenjuje se princip - Što narod ne zna to ga ne boli.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.
A u koju skupinu se svrstava spomenik Rokiju? Predpostavljam u velikane među velikanima.