Svi je čekamo. U životu u kome je malo ko odistinski srećan, veseo i ispunjen, svi se nadaju da će se desiti neka stvar, onako odjednom, da će se provući lepršavo kroz našu svakodnevnicu i učiniti je boljom. To je ona vječita tajna koju tražimo među požutjelim stranicama knjiga, među ljudima koje upoznajemo, stvarima kojih se dotaknemo. Onaj eliksir, čudnovat i djelotvoran, koji će nam se odjednom naći među rukama, a koji će učiniti da se osjećamo korisnim, prihvatljivim i vrijednim, da prebrodimo krizu sopstvene bezidejnosti i konačno udahnemo život.
Traženje smisla, odbacivanje prljavog ogrtača vječitog nezadovoljstva. Da jednostavno zastaneš, na trenutak, okreneš se oko sebe i vidiš samo sreću, odbaciš već jednom sva nakaradna razmišljanja, očistiš dušu od nagomilanog ponora. Da živiš sa svakim prohujalim dahom, ispuniš pluća onim osjećajem samozadovoljstva, visoko digneš glavu i gledaš ispred sebe. Da kada te neko pita, onako, više iz kulture nego iz potrebe: "Kako si?", odgovoriš gromko : "Dobro, odlično!". I da ovaj put zaista to i misliš...
