Izraz koji se koristi da opiše beskrajnost ravnice i monotonost nepreglednih polja.
Brate, gdje god da odalamim pogled, ne vidim ništa. Sve isto, jednolično, obično. Sunce se popne visoko, i kao da ne planira da sleti dole, da spava. Nebo se raširi do besmisla, vazduh kao da ćuti. I sve ti se čini tako blizu, a opet znaš, sve ti je daleko.
Znaš, nedostaju mi moja brda. Gorda, ljuljaju se na horizontu, jedno drugo dozivaju, klanjaju se suncu. Nedostaje mi onaj suton, iskren i prošaran bojama zatalasane šume, koja diše, nadima se, ponosna.
A ne ovde, gdje sunce za tikvu zalazi...
