Prijava
  1.    

    Sve na odloženo

    Ono na šta su nas navikavali od malih nogu. Istina, uvek je na našu inicijativu, ništa ne sprečavaš, samo odlažeš.

    Prvo se odlagao odlazak na spavanje dok se ne odgleda crtani, kasnije su se odlagali kontrolni i pismeni, iako smo znali da nas sledećeg časa čeka ista sudbina, sa istim epilogom. Onda počinje odlaganje izvodjenja psa u šetnju dok ne prodje utakmica, odlaganje plaćanja računa za koji dan, uzimanje robe na odloženo plaćanje..Odlaganje odlaska u vojsku, upoznavanja njenih roditelja, ovoga onoga..I sve se na kraju nekako da urediti i iskombinovati, što se mora uraditi - uradi se, dodju novi dani i na red druge stvari za plaćanje, rešavanje, obavljanje. Ali problem koji se stekne i ostane je mnogo, mnogo veći, i toliko je vremenom postao uobičajen, da ga retko ko ponekad i primeti:

    Počeli smo da žiimo na odloženo. Autooptimizam u pokretačkoj snazi sugeriše da bolji dani moraju doći, rokovi imaju svoje krajeve, i kako god bude - ostaćemo živi, nemili period će proći i onda ćemo konačno dati sebi oduška, opustiti se i uživati u ljudima, prirodi, malim stvarima i svemu što je dostupno a zadovoljava nas i čini nas srećnim. I tako ljudi čekaju, čekaju:
    - samo da dodje raspust
    - samo da prodje septembarski rok
    - samo da dodje prvi pa da stigne plata
    - samo da izguram decu na njihov put pa da se razvedem od ovog bezumnika
    - samo da otplatim jebeni kredit pa da malo živnemo finansijski
    - samo da odem u penziju da se odmorim
    - samo da otvore granice pa da putujem
    - samo dase deca zaposle pa da dam sebi malo oduška, kupim nova kola
    - samo da prodje ovaj prokleti rat
    - samo da..............Pa će se život nastaviti, biće bolje, lakše, živeću jebote, ŽIVEĆU!

    A izmaklo nam je to da se u stvari živi stalno, i danas, i sutra, i juče da se živelo. I kad je rat i kad je mir, kada se planira i kada se planovi ostvare, mimo velikih i malih ljubavi, kad smo mali, veliki, stari, na samrti..I tada smo živi.

    Ne dozvolite da vam život prodje u čekanju, ukočenih udova i pogleda. Jer to što čekamo možda nikada neće doći, to nam niko ne može garantovati - u životu nema garancija.