
Dok su bile korisne i potrebne, bile su retke k'o beloglavi supovi. Sad, kad nikom ne trebaju, ima ih na svakom zidu. I, verovatno, sve su ispravne.
(Trafika na autobuskoj stanici. Godina: 1998)
- Dobar dan. Dajte mi... hm, šta znam, 4-5 žetona.
- Čega?
- Žetone za telefon.
- Aaaaa, to... Ma kakvi žetoni, to radi na dinare u metalu.
- Ali, ni jedan novčić ne paše...
- Pa kako bi pasalo, to su ti oni novčići od 500 dinara, ne kuju ih više, sad je "nov dinar". Sećaš se, glava im je bila sa nekim "buktinjama", a pismo...
- Ma gde se sećam. Nego, treba mi telefon, šta da radim?
- Hm, ništa. Jedino da uzmeš oglase i nađi: antikviteti. Pa traži: kupujem/prodajem stari novac. Al', kurac, i za to ti treba telefon, ha-ha.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Zar nisu sve na karticu?