
Prslost donjih i srednjih slojeva. Pucanje čoveka po šavovima, paranje duše i pantalona na dupetu, padanje u sivi belutak zbog besparice, stresa, usamljenosti, neshvaćenosti..Manifestuje se na razne načine, u raznim vidovima, na raznim mestima. Nešto kao odosmo u kurac polako.
- Pre neki dan ulazim u osmicu, iako izbegavam sve vidove gradskog prevoza. Autobus polu-pun, tajac, svi ćute, niko se ne smeje, niko nije namršten - kamene face tupih pogleda. Nakon dva minuta tišine koju nije narušilo ni jedno bezazleno nakašljavanje, devojka otvara torbu, vadi melodiku, i kreće da svira "Hej Sloveni".
- Medjugradski bus, linija Šabac-Beograd. Posle deset minuta od polaska kondukter kreće da pregleda karte, dolazi do čoveka koji spava:
- Kartu gospodine..
- Kartu..Čekaj..Ne znam gde je. Dajte mi jednu do Šapca.
- Sad smo krenuli iz Šapca.
- Aha..A gde idemo?
- Idemo za Beograd.
- Aha. Dobro dajte mi jednu do Beograda.
Skontao sam da dosta često, dok par ljudi čeka na semaforu - ako prvi do puta ne krene čim se upali zeleno, uglavnom niko ne kreće. Jednom sam namerno čekao pet sekundi i svi su stajali, niko nije ni primetio..Polako ali sigurno, postajemo ovce.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Много патетишеш из дефиниције у дефиницију. Али ова ми је океј.
U CG srecom jos vazi ona nanosekunda :)
Ovo za semafor je ziva istina...
Da, semafor, nekad bude tih momenata, svi onak gledamo jedni u druge... Kao da su nas oni iz MIB zaslepili...