Ti vrhunci postoje u dva različita oblika. Primarni je kroz sam rast drveća, tj. dostizanja određenih oblika i formi od kojih svaka prepoznatljiva faza zrači, uvijek pozitivno ali na sebi svojstven način, a sekundarni je kroz atmosferu koju prave u različitim godišnjim dobima i različitim duševnim stanjima pojedinaca koji doživljavaju tu atmosferu, a koja može da bude veoma uticajna i jaka.
Rijetki su sretnici koji su ispratili nastanak jedne aleje, od sadnje iste - do njenog vrhunca i dominantno otmene prepoznatljivosti. Što zbog neobraćanja pažnje na proces stvaranja, što zbog toga jer jednostavno nisu imali tu privilegiju. (Ali Viktor je imao tu privilegiju).
Te mladice prečnika do par centimetara, podržane sa po tri letvice sa strana, svakako da nisu odisale optimizmom da mogu da izrastu u jednu elegantnu aleju. Ali nakon par godina, stabla se učvrstiše i stidljivo se spojiše sa širokom ulicom i trotoarima oko kojih su rasla, praveći male grudvice hlada, uglavnom služeći psima za zapišavanje. (Viktor je želio sovu, ne psa).
Stabla su već narasla do dva i pol - tri metra, nezgrapno noseći krošnju kao pubertetlija mliječne brčiće i bradu- tu je, ali nije to to još uvijek. Došlo je vrijeme da se postave klupe u aleju.(Viktor je sa sovom na ramenu, kroz prozor posmatrao ljude koji su prvi sjedali na nove klupe).
Znak zrelosti, utvrđivanja i potpunog stapanja jedne aleje sa gradom i ljudima je u malim, skoro neprimjetnim stvarima, kao što je kiosk između dva drveta, drvo obraslo oko stare željezne ograde koje služi za preskakanje iste, mjesta za vezivanje bicikla, grane koje su na dohvat ruke ljudima koji imaju prozore u aleji što tim stanovima daje posebnu čar, debeli hlad i mnoge druge stvari. Takva aleja je brada mudraca.
Stigao je i taj dan da se naša aleja podšiša i sredi, tako da naizgled dobijemo antičku kolonadu, stubove dvorca od visokih stabala koji bi svakako upali u oči svakom novom prolazniku. (Viktor je kroz prozor gledao kako režu debele grane, uživajući u uspavljujućem zvuku motorne pile).
Sada je i ova aleja bez dileme bila brada mudraca. Zimi hodnik od snijega, ljeti ni manje ni više nego amazonska prašuma ili Kuba, na proljeće Pariz a na jesen violina. Da pojasnim: klupa je ok, ali u aleji je klupa gospođica, psovanje je ponekad ok, ali u aleji je svaka psovka boemska, staro auto je svakako krš, ali u aleji to je old tajmer. (Viktor se smatrao sretnikom, jer ima svoju ličnu igraonicu).
Bila je kasna jesen i neobično topla noć. Gola crna grana se na jakom vjetru prijeteći klatila i udarala u otvoren prozor. Viktor je posmatrao iz fotelje. Aleja se nadvila nad njim kao veliko čudovište sa dugim crnim prstima, izduženim licem i kosom do zemlje.
