Prijava
  1.    

    Turski juriš

    Početak jula. Upeklo sunce. Po mađarskom autobanu možeš pešesedam jajceta da razbiješ i kvalitetnu kajganu da napraviš. Jebi ga, Bugarin kamiondžija posle 5 dana čekanja na granici ostao bez plina, morao čovek da improvizuje. Na nekih desetak kilometara od granice, naš junak Buruk vozi Folksvgenovog Šarana. Porodično njemačko auto. Sa cedea piči neka lagana tužna stvar od Mabela Matiza, turske verzije Amira Rešića. Žena iza doji tursko bebče, tašta joj pored kenja kako ne sme da skida maramu iako u kolima ima minimum 45 stepeni. Ćale kunta napred, a još 3, 4 klinaca sede skroz pozadi. Kune dan kad je pristao da kolima pođe. Ponovo. Uprkos tome što je na isto pristao i pre 3 godine, kad je 12 sati proveo na Horgošu. Uprkos tome što je jedini vozač u kolima. Klinci su još maloletni, ćaleta mu boli kurac, on je u penziji, jebe mu se, a žene ne treba puštati ni kolica sa bebama da guraju, a kamoli njemačko auto. Obećao je sebi da mu se neće desiti ista situacija od pre 3 godine. Strpljivo čeka da prođe poslenji radar na sedmom kilometru do granice, a onda daje gas. Jebi ga, svi oni daju. Valja proći granicu pre Turaka iz Ciriha i silnih Cigojnera iz Beča. Valja naći parking na pumpi i ulogoriti se pre mraka. Dok razmišlja kako da natera ćaleta da prvi stražari, da im cigani iz Subotice ne bi krali stvari iz kofera koje su morali da privežu na krovu zbog nedostatka mesta, lagano pretiče vlašku porodicu francuskih registracija, uz misao "duckaj ga šabane, jebo te pežo". Juriš se smatra uspešnim ako u poslednjih 7 kilometara uspeš da pretekneš barem 5 automobila. Ekstra poene dobijaš ako pretekneš 5 automobila sa komplet porodicom. S obzirom da je pretekao barem 7-8 automobila, turski juriš je bio i više nego uspešan. Čekao je samo 7 sati...