
Životno dokazana činjenica, samo naizgled apsurdna. Što više želiš nekoga da ubediš da je nešto što ti se dogodilo istina, manje su šanse za to. Ljudi su skloniji da veruju u romansiranu istinu, a naročito u poluistine i laži.
Za primer može da se uzme bajati vic. Muž rešio da konačno prizna ženi da je vara. Kada je tog jutra došao kući, oko 3 ujutro, ona ga je dočekala s vrata rafalima. On duboko uzdahne i kaže:
- E, sad me dobro slušaj. Bio sam sa švalerkom. Vodio sam je prvo u pozorište, onda na večeru, pričali smo o zajedničkoj budućnosti...
- Ti sa švalerkom? Ne seri, vucibatino, opet si sa onim tvojim ispičuturama ždrao u kafani.
U istinu niko ne veruje i zato je treba uvek govoriti. Oni koji vam nisu verovali, biće razoružani vašom iskrenošću kad saznaju da ste govorili istinu, i odaće vam, bar u sebi, priznanje. Ali to je kratkog daha. Već sledeći put kad im kažete istinu, pomisliće: ‘Prošli put je rekao istinu, ali ovo! Nema šanse!’
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+ mada ovo trea što pre na groblje! ne otkrivaj taktiku :)))
100% tacno,provereno vise puta... +