
Ona jedna osoba u školi, na fakultetu ili poslu koja uvek mora da postavi bar neko pitanje i prosto će pući ako to ne uradi, a uglavnom to ne čini iz stvarne radoznalosti već zbog samopromocije. Neretko čak ni ne razume šta pita već upamti ili zapiše samo jednu rečenicu koju je neko izgovorio pa pita nešto vezi s tim, i što je najgore mnogo puta postavi pitanje na kraju časa, predavanja ili poslovnog sastanka, kad svi ostali hoće da idu.
U očima iskusnog posmatrača ovakvim ponašanjem samo razotkriva želju za lažnim predstavljanjem i dokazivanjem pameti zbog nedostatka iste. Neko ko je stvarno bogat nema potrebu da to dokazuje jer je to nešto što je svima očigledno. Samo osoba koja je na granici i nekad ima keša, a nekad ne, ima potrebu da kupuje šljašteće odelo i naručuje skupe šarene koktele zbog stvaranja iluzije o imućnosti. Isto tako neko ko je stvarno pametan nema potrebu da to učestalo dokazuje.
- I to bi bilo to za danas...
- Izvinite, hteo bih da pitam. Možda ću postaviti glupo pitanje, ali...
- Ne brini. Nema glupih pitanja, samo glupih ljudi.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.