
Ona jedna osoba u školi, na fakultetu ili poslu koja uvek mora da postavi bar neko pitanje i prosto će pući ako to ne uradi, a uglavnom to ne čini iz stvarne radoznalosti već zbog samopromocije. Neretko čak ni ne razume šta pita već upamti ili zapiše samo jednu rečenicu koju je neko izgovorio pa pita nešto vezi s tim, i što je najgore mnogo puta postavi pitanje na kraju časa, predavanja ili poslovnog sastanka, kad svi ostali hoće da idu.
U očima iskusnog posmatrača ovakvim ponašanjem samo razotkriva želju za lažnim predstavljanjem i dokazivanjem pameti zbog nedostatka iste. Neko ko je stvarno bogat nema potrebu da to dokazuje jer je to nešto što je svima očigledno. Samo osoba koja je na granici i nekad ima keša, a nekad ne, ima potrebu da kupuje šljašteće odelo i naručuje skupe šarene koktele zbog stvaranja iluzije o imućnosti. Isto tako neko ko je stvarno pametan nema potrebu da to učestalo dokazuje.
- I to bi bilo to za danas...
- Izvinite, hteo bih da pitam. Možda ću postaviti glupo pitanje, ali...
- Ne brini. Nema glupih pitanja, samo glupih ljudi.
U nedostatku mesta u Vujaklijinom ili kojem drugom rečniku na internetu postoji mnoštvo sajtova, među njima Vukajlija, gde možete da vidite na kakav sve način ljudi vole da razgovaraju na opšte zgražavanje lingvista. Tako da se tamo može videti da ljudi fejsbukuju, fejsbuče, da im je fejs ubagovao. Ili čak poređenje čuvenog prideva „kul”: kul, kulji, najkulji.
Emisija RTS-a "Oko Magazin · 24. Novembar 2009.