Prije nego što počnem da pripovjedam o ovoj sentimentalnoj priči, koja nema veze sa normalnom definicijom i koju vam pričam usled nedostatka inspiracije, želio bih da je svi dobro pročitate...
Naime, priča, kao i svaka, počinje jednom davno u nekoj zemlji seljaka. I tamo na kraju sela pri samom ulasku u začaranu šumu živio je limar Radoje. Radoje bješe živahan čovjek i majstor svog zanata. Imaše sina jedinca. Bogom danog Milisava, visoka i mudra dječaka, kojeg odgoji sam jer mu žena dade život donoseći na svijet njihovo jedino čedo...
Kako su godine prolazile Milisav je rastao, i postajao pravim momkom. Mnoge su se cure zagledivale u njegove čarne oči i spojene veđe. No njegovo je srce ostajalo njegovo. Kako ga je zla sudbina odredila da odrasta bez majke, u sebi je sjetno i stidljivo krio svoj talenat za poezijom. I tako svrši u selu osmoljetku i krenu dalje u svijet, u obližnju varoš. Tamo upozna spisatelja Dušana, sa kojim se sprijatelji i koji mu pomože da usavrši svoj telenat. Radeći naporno Milisav svrši još dvije godine škole i postade intelektualcem i filozofom...
Dođoše dani kad se više nije vraćao u svoje selo, nego je živio u velikom gradu nadomak one varoši gdje je nekad bio. Otac mu je tužno venuo sam u svojoj kolibi. Iz dana u dan sa sve više tuge u sebi slao mu je pisma po pismonoši Gruji. No Milisav bi tek na neko odgovorio. Već ostarjeli i klonuli starac posla mu pismo da ga želi vidjeti još samo jednom, jer predosjeća da mu je kraj blizu.
Jednog dana limar Radoje okupi svijeta ispred svoje kuće. Kaziva im kako sina posla u bijeli svijet, i kako on svrši velike škole i posta poznatim. I kaziva im da mu sin dolazi svakog mjeseca i da će mu ostaviti da vodi svoj raskošni limarski dućan. Kaziva im to, a kradom je u sebi plakao znajući da tako nije. Nedugo zatim zakašlja se neko pred dućanom. Svi se okrenuše. Kad vidješe da je Milisav cijeli svitet zanijemi. Bješe oronuo i sijed, i imaše već podosta godina. Nosaše samo jedanu torbu, punu knjiga i papira.
- Eto me oče, dođoh iz bijeloga grada.
Radoje ne reče ništa, već mu samo hrapavom rukom pređe preko lica i sijede brade.
- Evo me oče, tvoj sin se vratio.
Radoje ga zagrli i pusti suzu niz staro naborano lice...
- A što si sam, sine? - upita ga otac.
- Kako sam? - zbunjeno reče Milisav.
- Gdje su ti djeca, da trče sad ovuda? Gdje ti je žena?
- Pa oče, imam vremena za to. Posvetio sam se knjizi i spisama. - ponosno reče Milisav.
Radoje je zanijemio. Ćutao je tako nekoliko minuta, i onda se okrete ka svijetu i reče:
- Gledajte ljudi, moja želja bi postane bogatim. I on se vrati bogat, al' u džepu. Džaba škole ako ne zna zanata. Volio bih da mi je sin zidar!
Ako iko pročita ovo, neka zna da sam mu veoma zahvalan iako to njemu ne znači.
Iako znam da ćemo Radoje, Milisav i ja da dobijemo minuse onda neka to makar bude zbog Milisava.I da, ovo sam napisao zato što me neodoljivo podsjeća na moju životnu priču...
