Istančana, kroz iskustvo unapređivana karakterna crta čovjeka koja se ogleda u neprekidnom balansiranju između elemenata podčinjenosti i nadčinjenosti prema drugim jedinkama ili grupama. Lisičja osobina kojom se čovjek, ukoliko je nauči, najlakše provlači kroz život, sa minimalnim povredama prouzrokovanim pomahnitalostima drugih umova.
Znate, postoji jedna mala podvrsta ljudi, koja se odmah po rođenju unaprijed pomiri sa svime čime će ih život poslužiti. Prepuste se bez pogovora, podignu glavu tek toliko da im oči vide vrh sopstvene sijenke i koračaju, tiho i smjerno. Svima se pokoravaju, nemaju potrebu nikoga da tlače niti da naređuju. I dobro im je, jer u njima nema onog dosadnog osjećaja samogriže koja će ih pojesti iznutra. Samo praznina.
Ipak, većina ostalih je rođena sa titravim osjećajem ponosa i skrivenom željom da mijenja svijet. Vremenom, od želje ostane puka beskrajnost nemoći da skreneš sa unaprijed određenog kolosijeka, koji se sve samo ne tvoj...
Tvoja duševni sklop počinje da se mijenja, prilagođava, kamuflira. Učiš da potisneš sve nalete emocija koje ti govore da se boriš, da ne odustaneš. Učiš da se ne buniš čak ni onda kada ti se duša, u vapaju, tiho rascjepljuje na sitne komadiće. Sakriješ se negdje u sredinu, među izbledjela, ispijena lica, spustiš se na intelektualni nivo neotesanih pajdomana. Tvoja poslušnost postaje tvoje najbolje oružje. S druge strane, dobiješ onaj goropadan osjećaj moći i uzvišenosti prema onima koji su, po tvojim novim mjerilima, niži od tebe. Sva tvoja nemoć prema onima koji te gaze nadima se u tebi, dugo potiskivana, izjeda te. Zato, kada naiđeš na nekog slabijeg od sebeg, na njega iskališ svu silinu bijesa. Na tren, duša se oslobodi nagomilanog tereta, bude ti lakše. I tako sve, u krug.
Srećan si. Bar dok ne shvatiš da ti se srce, negdje usput, rascjepilo na dva dijela. Jedan dio, zaleđen je u komori od vječnog leda, čekaće neko novo proljeće. Proljeće čovjeka kakvim si maštao da postaneš...
