
Likovi koji u gradskom prevozu, u najvećoj gužvi, melju na mobilni telefon ceo put od bloka 45 do (nedajbože) Borče vama pored uveta, previše tiho i mumlajuće da biste ih razumeli, a previše glasno da biste mogli da se koncentrišete na prekoglavno čitanje novina dedi koji sedi ispod vas. Ukoliko pokušate da okrenete uvo na njegovu stranu, da bi čuli s kim i šta mumla, njegovo mumlanje se stiša do nivoa mrmorenja, toliko da se pitate kako ga sirotica (uvek je sirotica) s druge strane uopšte čuje, kad je i drndanje autobusa glasnije od njega.
Tek kad izađete iz busa, onda shvatite da priča s devojkom, i da je celo to mumlanje bilo bezočno papučarenje i lizanje dupeta, dok ona sedi kući i gleda špansku seriju (stoga se, verovatno, i trudio da to bude što manje čujno ekipi u busu).
Mislim da oni ne komuniciraju vokalno, nego nekim specijalnim retard-talasima, pa se zato i razumeju.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.