Božićno primirje 1914.

Verovatno najupečatljiviji dogadjaj u celokupnoj istoriji ratovanja. Slovo ljudske istorije koje govori da će ljudskost, čovekoljublje i život uvek biti ljudima draži od mržnje i ubijanja zarad zemlje, principa, resursa i vladara koji frontove na kojima njihovi vojnici ostaju u blatu nisu ni videli.

Na Badnje veče 1914. godine, u vreme prvog svetskog rata, u sred bitke koja je trajala danima, izgladneli, promrzli vojnici sa obe strane (Nemci i Škoti), oglušujući se o naredjenja pretpostavljenih, izašli su iz svojih rovova, našli se na sred ničije zemlje i - igrali fudbal.

Naime, na zapadnom frontu u kurčevoj Belgiji, daleko od kuće ratujući za ko zna više šta, obični vojnici su počeli da napuštaju rovove i krenuli, nenaoružani, ka neprijatelju kog su do tada mrzeli i prezirali. Bitka je odnela mnogo života, vojnici su umirali od metka, gladi, mraza..Svi su hteli kućama, da ostave puške i prigrle ženu i decu, roditelje, braće i sestre..I svi su u strahu od vojnih sudova, pogubljenja i zatvora ostajali na položajima i pucali pravo ispred sebe. Sve do Badnje večeri, kada je ljudima prevršilo umiranje za tudje volje, planove i naredjenja.

Ne zna se ko je prvi krenuo. Više nije ni važno. Puške su zaćutale, i do malopre smrtni neprijatelji našli su se na sredini, na ničijoj zemlji u sred tudjine, i čestitali jedni drugima Badnje veče, pevali svoje tradicionalne pesme, razmenjivali slike porodica, piće, zalihe hrane i cigare. Mir se proširio na ceo front. Ko zna kako, našla se i lopta i odigrana je prava fudbalska utakmica, kao da je sve u redu, kao da je mir, kao da su sa druge strane prijatelji (Nemci su dobili 3:2, što nije ni važno). Pao je dogovor da se preko Božića ne ratuje, što je na kraju potrajalo nekoliko dana, jer niko nije hteo prvi ponovo da zapuca.

Generali i komandanti obeju strana bili su ogorčeni, pala su sudjenja, degradacije, otpuštanja činovnika i razna druga kažnjavanja. Rat se nažalost nastavio. Ali te jedne večeri, pre 86 godina, ljudskost i razumevanje su pobedili. Barem na trenutak.
MEmelkijades · 20. dec 2010.
Komentari · 12
ME

Samo kad si uspela da nadovežeš taj dogadja sa ovim, iako medjusobno nemaju nikakvu povezanost. Na božiće su se dogadjali razni masakri i zločini protiv čovečnosti. No ne želim da kvarim definiciju tim stvarima. Žao mi je što si ostavila komentar, ovo govori o nekim drugačijim i boljim stvarima kod ljudi.

AU

Pročitaj definiciju bez primera i videćeš. Nebitno, žao je i meni što ostavih i zamoliću nekog od modova da brišu sve moje komentare jer vidim da nisi ktitor pa ti ne možeš.
Eto, valja li?

Jebeš ga zato sam i pisao primer, verovao sam da dosta ljudi ne zna za ovaj dogadjaj, a meni nešto danas pao na pamet i počeo sam da prekopavam po netu o tome. Mislim da bih pukao na pola da nisam definisao. Nema ljutiš:]

AU

Ne ljutim se, znala sam ja za ovaj primer i kad se desio ovaj moj, nbtn, stvarno ovako dodane godine u naslov i komentari ruže definiciju i gledaću da budu skinuti, eto Mir božiji...

ББ

Kopam nešto po pretrazi definicija i naletim na ovu Melikijevu bravuru. Odavno sam je ocenio (ne drži me za reč kako), a do sada sam mislio da sam je i iskomentarisao.
Uglavnom imam jednu (sličnu) pričicu iz istog vremena i u vezi je božićnog primirja 1918. godine na Solunskom frontu.
Kao što je poznato srpskoj armiji je bila suprostavljena bugarska, daleko nadmoćnija i opremljenija sila. Pucalo se tu i tamo i došao je i Božić, po našem kalendaru, kako su i Bugari pravoverni, nekako je prećutno nastupilo primirje, da se proslave tri Božićna dana. Bugarski komadant odluči da se malo našali sa srpskim i naredi da se jedan od redove posere (da posere) u komad papira i to sve upakuje u kutiju i spremi kao božićni poklon za Srbe, s one strane puščane cevi. Nakon toga odredi redova sa belom zastavom da izađe na liniju fronta i poklon odnese u srpske rovove. Srpski komadant kada je video da im u susret ide vojnik sa belom zastavoim naredi da niko ne pouca nego da se bratko sačeka i vidi šta 'oće. Priđe crno Bugarče srpskom komdantu, predade onu kutiju , okrenu se i ode. Otpakuju Srbi kutiju i osete svu toplinu bratskog naroda bugarskog i u kutiju nađu božićnu čestitku.
Misli se srpski komadant kako dadoaka neprijatelju i konačno naredi. Da se nađe oveća kutija i u nju spakuje sve najbolje od hrane koju su u tom trenutku imali. Ne rado su Srbi pakovali šunku, slaninu, suvo meso, sir i ostale đakonije, al naređenje, jebeš ga, znači izvršenje. Naredi posle svom ordonansu da sa belom zastavom priđe Bugarima i njihovom komandantu preda poklon. Ovaj izvrši i vrati se.
Otpakuje Bugarče poklon i ne može čudom da se načudi. Ovi Srbi su ludi, misli se, mi njih "hranimo govnima", a oni nas mesom i sirom??? Kad u dnu kutije nađe ceduljicu u kojoj je pisalo :

"Vi ste nama pokazali šta jedete na frontu, pa je red da i mi Vama pošaljemo nešto sa naše božićne trpeze. Mir Božji, Hristos se rodi, bratko."

Prijavi se da bi komentarisao.