Prijava

Мало простора за оне који воле узети плајваз и написати пар редова више него што ће се просечан Вукајлијаш потрудити да прочита у дефиницијама. Молим вас, приче о сјебаним љубавима шаљите на редакцију Блиц жена и других марамичастих часописа.

Пензионерска багра у епизоди ''Градски превоз''

Они су сврприсутни. Ту су да иду преко реда у пошти, иду преко реда у дому здравља, иду преко реда у пекари и углавном иду преко реда на живце. Живе на терету друштва и државе која им обезбеђује бедну пензијицу, да не једу голубове без 'леба, играју шах, и говоре нам да се обучемо, због бубрега.
И онда стварно човеку дође да се запита зашто, дођавола, неко ко своје бајате мрвице добија од ове бедне државе, неко ко нема никаквих обавеза на овом свету(на оном има, и те како, али некако им се никако не жури да их обављају) устаје у 6? И још важније питање- КУДА ТО ИДУ У 7, и то, како ми се чини, сви мојим превозом?
Кроз полусан назирем нејасне обрисе познате црвене контуре трамваја са ознаком 10 како силовито граби низ улицу војводе Степе и придружујем се руљи, скупу џепароша и студентарије. Трамвај стаје и врата се , уз шкрипу од које се крв леди у жилама, отварају. Као пристојан човек, дингоспо у покушају, сузбијам нагоне да у стилу Цециног бодигарда разгрнем масу и заузмем седиште удобно колико и факирски лежај, али, снажним потезом руке наизглед беспомоћна старица ме избацује из равнотеже и хитро ме спотиче штапом. На тренутак угледах црвени сјај у њеним само наизглед усахнулим очима. Искористивши трен моје збуњеноти, финтира ме и пролази испред, а уз неколико усавршених финти победоносно удара штапом о први степеник, симболично и суверено обележавајући територију. Њени саборци јој изнутра помажу да се својим тромбоемболичним екстремитеима испне уз несавладива 3 степеника. На крају ипак успевам да се уфурам , заузимам место одмах до квиза бр 4, и почињем да га решавам по 1256. пут. Како се врата затварају контура старице коју и даље гледам кроз крмељаве очи почиње полако да се окреће, скенирајући путнике( оне који седе, никако обичне смртнике) у потрази за неким ко је мање јадан од ње, што ће јој дати за право да му захтева њено богомдано право да своје стогодишње дупе спусти у неудобност његовог седишта. После неколико секунди почињем осећати помешан мирис 80 година старог зноја и лиотон масти за проширене вене, и згађен се пробијам даље кроз гужву.''Ју, сине, какви су некултурни'', рече неко, хватајући ме за подлактицу. Гледам је ''убићу те, матора дртино, склањај тај рахитични патрљак са мене'' погледом, али, глауком у позној фази не доводи до спознаје с њене стране. Потом крећу приче о томе како она има унуку мојих година, реуму и безобразног лекара. Излазим на следећој станици и настављам пешице.
Намеће ми се само један закључак- сви пензионери, предвођени Батом ''Валтер'' Живојиновићем су на тајном задатку. Министарство одбране их је запослило да у најстрожој тајности раде на јачању физичког и менталног здравља наш нације, тако што нам животну средину чине суровијом од Сибира, и стварају нам психички притисак као Зека Милионер док обелодањује тачност ''вашег коначног одговора''. Војни рок можете избећи, али не и пензосе у градском.

Филм о Цеци, фак јеа!
Како незванично сазнаје наша редакција ( у којој сам ја оснивач, главни уредник, лектор, колектор, ротор, статор, бог, батина и резервни точак), Раде Шербеџија је најавио снимање филма о србској мајци (или мајки, јебем ли га) Цеци, коју би требала да глуми Анђелина Џоли.
Као сваки прави мушкарац тарзан, са једноставним менталним склопом и једноставним очекивањима, позабавићу се проблематиком која мучи највећи део мушког аудиторијума- која би била најквлтнија сцена у филму?
Истражујући јавно мњење уздуж и попреко миле нам држав(иц)е, лако сам дошао до закључка да најквлтнији део мора бити спектакуларна акција. И то не било која сцена- наиме, очекује се да Аркана глуми мистер Силвестер Сталоне лично, што значи само једно- шикљање тестостерона у најави.
А која конкретно сцена се обрађује? Одговорићу- у питању је сцена кад Аркан вија патријарха да венча њега и Цецу, а патријарх то одбија.
Одавде креће занимљив део.
СЦЕНА: Аркан у војном џипу са митраљезом на крову вија патријарха, који је на бајсу. Вијају се они тако уздуж и попреко БГа. Кад, одједном- срушен Остружнички мост! Где сад? У том тренутку, чика патријарх куца читове на руском дигитрону, бајс полеће. А, ел није ни Аркан наиван- пакује џетпек на леђа и полеће за патријархом. Лете они тако, лете, лете, кад одједном Аркан исуче сачмару па по бајсу! А патријарх шта ће, уради полицајку у ваздуху, Аркан га мимоиђе, овај настави да вергла кад одједном наиђе летећа утвара са бидермајером! Тад патријарх извали неке зајебане спелове и утвара пада у басен РТБ Бор. Спуштају се на земљу- патријарх нема толико снаге да вергла, а Аркану нестало горива. Настављају да се вијају пешке и, у једном моменту, патријарх сконта да је истрошио све читове за данас. Тада га Аркан притиска уза зид и прети му да ће му скинути титулу патријарха и да ће му дати прекоманду у Бегеч. А пошто се патријарх највише плаши Бегечана, морао је да попусти.
И тако он венчао Цецу и Аркана и живели су срећно док Раде није испалио Цар бомбу.
Енде.

Alo Dis, samo da znaš, i ti ćeš jednom biti mator.
Ispravi pravopisne greške.
3+

Jankoviću, tema promašena.
Ne pominji jebanje u pismeni!
1+

Evo ti jedna malo duža koja nije prošla, ne znam da li je zato što je u pitanju masakr pa ušivanje već postojećih priča ili zbog ovog blago rasističkog "žu-man-ce".

Istočnjačke bajke

Iako je daleki istok dugo bio slabo povezan s ostatkom sveta opažaju se mnogi slični motivi kao u evropskim pričama za decu, ali i neki veoma različiti.

Stari seoski pripovedač Žu Man Ce okuplja decu oko vatre...
- Deco moja, ispričaću vam jednu priču.
- Jeee! :opšte oduševljenje:
- Bilo je to ovako... nekada davno, u kućici na rubu šume življaše stari par bez dece koji su silno patili što ih nemaju. Jednoga dana, dok je domaćin radio u polju, njegova žena pronađe ogromnu breskvu dok je išla da pere veš u potoku. Kad je po povratku kući video čudan plod domaćin se silno obradova jer vremena behu teška a njih dvoje na ivici gladi. Ali, onda se pojavio problem: kako breskvu otvoriti? Uistinu opirala se svim njihovim naporima sve dok je razjareni domaćin naposletku nije bacio o stenu na šta se ona rasprsla i iz nje je ispuzao rumeni dečačić. Par beše presrećan te pojedoše ostatak breskve a dečačića odlučiše da zadrže i dadoše mu ime Momotaro.
- A što tako ružno ime?
- Tišina, ako bi neko drugi da priča može slobodno da nastavi. Elem, dečak je tako rastao okružen njihovom pažnjom i ljubavlju i očas je postao lep i snažan mladić, vreme je provodio u šetnjama prirodom i pomažući svojim roditeljima. Njegov bezbrižan život potrajao je sve do jednog dana kada je po običaju išao u šumu po drva. Iz vedra neba digao se olujni vetar i sa šumskog proplanka Momotaro je spazio ogromnog zmaja kako u brišućem letu nadleće šumu noseći divnu princezu u čeljustima s očiglednom namerom da je odnese u svoje gnezdo i tamo siluje. Taj prizor ga je mučio danima sve dok se jednog jutra nije uprkos suzama svojih roditelja oprostio od njih i krenuo u potragu za zmajem.
- A zašto je išao da se bori sa zmajem, baš je glup!
- Da je ostao kod kuće ne bi vam sad pričao priču o njemu, ćutite i slušajte balavci neotesani. Khm, putem su se hrabrom mladiću desile mnoge pustolovine, sreo je mnoge kvarne i opake ljude, ali i stekao prijatelje. Nakon što ih je spasio od razbojnika pridružiše mu se majmun, pas i fazan i zakleše se da će mu pomoći da pobedi strašnog zmaja ili poginuti zajedno s njim. Nakon još pustolovina najzad su stigli u zmajevo gnezdo gde je Momotaro uz pomoć svojih prijatelja zaigrao sa zmajem igru smrti i na kraju ga pobedio svojom pesnicom gneva.
- Oooh! :masovno odobravanje:
- A onda je oslobodio divnu princezu, zajedno sa njom ispekao i pojeo majmuna, psa i fazana i živeo srećno do kraja života.
- :oko vatre nastupa opšte mljackanje i oblizivanje:

Ja sada posjedujem dvajest godina i studiram ekono -
miku preduzeća. Dobar sam student i ne koristim trikove da
bih polaga ispite, nego sve sam naučim, u studensku sobu.
Posjedujem više drugova od kojih mi se najljepše sviđa Vojo,
moj drug Vojo Šekarić, s koijem igram na fudbalu i šahu kada
nijesam s knjigom. Želim ovom prilikom da vi ispričam kako
smo ja i Vojo mi imali poginut put Budve, kad smo bili pjani,
s kolima škodom mi, od strika Zeta koi je tada bijo u ludnicu
zbog toga što je poubija sve čele staroga Vojina Bojanovića -
kralja narodnog melosa, jer su klale strinu za prkno. Do tada
sam se čudijo što je stari Vojin Bojanović - kralj narodnog
melosa strika nervira čestom izjavom da strina ima medeno
prkno. Poslije pogibije čela mi je bilo jasno.
Dogovorimo ti se ja i Vojo mi da idemo put Budve, da
bi počeli da jebemo, jer smo čuli da se dolje ljudi jebu
skoro svaku noć, a mi smo bili navikli da u Cetinje svaku noć
ništa ne jebemo, pa nas po malo i strah gušijaše, jer ne
znasmo što ne čeka. Ja rekoh da ću uzet strikovu škodu jer
strina neće primijetit, pošto od kad je striko u Kotor
(nijesam mu tio reć e je u ludnicu) stalno spava kod staroga
Vojina Bojanovića - kralja narodnog melosa (mislim na strinu),
pa će on vozit jer ima više godina (mislim na Voja). Te noći u
četvrtku mi se prikrasmo kući strika Zeta da bi ja ukra
ključeve od škode koi su imali privjezak od kože pa su
izgledali lijepo, a bili su u škaf od komode, đe ih je
nesrećni striko ranjavao i dok je bijo doma. Uđoh u kući koja
bi otključanijeh vrata, ka da me čekaše, a Vojo osta na izvan.
Kad uđoh čuh staroga Vojina Bojanovića - kralja narodnog
melosa đe stenje, ka da umire, a strina bješe čučnula pred
njim i drmaše glavu. Sigurno ga moli, mislijo sam, da oprosti
striku što mu pobi čele, a on jecaše podsjećen na pokojne
čele mu. Stari Vojin Bojanović - kralj narodnog melosa
odjednom toliko poče da puhti da sam mislijo e će preminut,
jer ga je strina sve brže molila tj. drmala glavom. Tako o
jadu zabavljeni nijesu me mogli viđet, i ja nadjoh ključeve
(u škaf, đe sam i mislijo) i odoh iz kuće ispraćen puhtanjem i
ropcom Staroga Vojina Bojanovića - kralja narodnog melosa.
Škodu koja je bila iza kuće im, izgurasmo na džadu jedno
dvajest meričkih cenata, a onda smijući se sjedosmo u njoj,
obradovani predstojećom avanturom nam.

Vojo upali motor pomoću ključa najdužeg od sviju i uz
malo problema, sa vožnjom mu, krenusmo ka Budvi. Na jednom
mjestu gdje ljudi stoje i stopiraju kola da bi ih taj što
stane vozijo do Budve viđesmo druga Tita, nacrtanog na
stijenu, Marka Ožegovića, jedno sedam-osam balega, dvanajest
ženskih i četri putne torbe. Vojo zakoči i primi Marka
Ožegovića koi mu bijaše mijo e su komšije. Kad je stao bijo je
ugazio škodom u jednu balegu, pa nam je guma smrđelja dalje uz
put. Mene je to nerviralo. Nerviralo me i to što Vojo slabo
vozi pa se škoda tulila i drmala. Drmala su se i auta drugih
ljudi, ali ona su bila parkirana pored puta, i iz tih kola su
pud nas sijevale guzice ka lude. Ja nijesam znavao šta to
znači, pa sam iskoristijo ćutanje u škodu da bih se čudijo.
Čuđenje mi prekide primljeni nam Marko Ožegović koi predloži
da on šjedne za guverner jer je Vojo tolko loše vozijo da se
ne mogijaše trpljet. Ja podržah prijedlog i Vojovo bunjenje
izgubi smisao. Zamijeniše se za mjesta i guzice pored puta,
što sijevahu, promicaše mnogo brže. Stigosmo u Budvi i Marko
pošto parkira auto u jednu kunetu zahvali se i ode, a mi
srećni i nasmijani krenusmo za nekim ljudima, jer nijesmo
poznavali Budvu. Dobro zapamtismo kunetu đe bješe škoda da bi
je poslije mogli nać. Onim ljudima što smo ih pratili svakih
pet minutah se priključivaše poneko, tako da se uskoro od
pratilaca pretvorismo u dijo grupe koi sa začelja ne vidi đe
ide, od onih ispred što dati vide đe idu. Ja i Vojo se
gledasmo zbunjeno, ali ćutasmo jer smo bili još đeca. Uskoro
dođosmo do neke kuće koja je bila vrlo lijepa. Uđosmo u njoj,
svi zajedno, oni pred nama, mi za njima i tada viđeh e je
kuća puna žena i ljudi đe pričahu jedni s drugima. Onda neko
upali muziku iz jednijeh zidova i ljudi prilazahu ženama i
poslije kraćeg razgovora vatahu se oko pasa i počinjahu da se
polako vrto po kući, zajedno. Ponovo sam se čudijo a i Vojo
je, bar tako mislim. Onda se poslije nekoliko minutah okupi
jedno deset ljudi u jednom krugu, uzeše jedan cigar i pušahu.
Čudilo me što svi puše jedan cigar, a izgledaju tako bogati,
ali i to u nizu čuđenja prekide novo. Ovo nastupi zbog ljudi
koi nosijahu tacne s pićem i nuđahu svima pa čak i meni. Ja u
početku ne uzeh ali čoek dolazaše svako malo, i ja viđeh e je
vjerovatno ljut pa uzeh jedno piće. Vojo uradi isto. Popismo
po malo i ošjetih e je čoek bijo stvarno ljut jer je piće bilo
užasno. Bilo mi je došlo da povrnem, ali Vojo vidjevši me đe
se mrštim reče:"To je alkohol, on ti je vazda ljut, ali mi ga
trebamo pit jer ćemo izgledat stariji". Poslije sat vremena
Vojo bješe baš dobro ostarijo, ma ni mene vrijeme nije
šteđelo. Tako ostarjeli mi stekosmo sigurnost u sebi i Vojo
predloži da pokušamo da jebemo nešto, jer evo već je kasno i
mi uskoro moramo put kuće.

Složih se ali kako nijesam znao o čemu se radi, sačekah
da Vojo prvi počne. Tada on priđe jednoj curi, pričahu jedno
tri-četri minuta, povremeno se nasmijavahu, a onda se ufatiše
oko pasa i za ramena i vrćehu se po kući. Rekoh sebi:"To ti je
jebanje jadan, ajde i ti". Krenuh put jedne cure, ali nijesam
znao o čemu se priča pred jebanje pa počeh da improvizujem.

"Zdravo", rekoh.

Ona me pogleda i ne reče ništa. Ja rekoh:"Rado bih
jebao s tobom, ali ne znam o čemu se priča ispred, pa bih ako
može da jebanje odmah pane". Ona se odjedanput prenerazi, oči
joj pozeljenješe, reče:"Džukelo raspala", i dovati me iz sve
snage rukom po mudi (jai). To me zabolje i ja ponovo počeh da
se čudim. Ona odmah ode. Čuđenje prekinuh zaključkom da bez
priče nema sexa, kako ću i ja zvat jebanje kad završim
fakultet, i odlučih da dok Vojo jebe još malo ostarim čekajući
ga. On jebade još jedno desetak putah i dođe svanjavanje vrlo
blizu noći i moradnulo se i poć. Odosmo iz te čudne kuće koju
su svi unutra zvali žurka i nađosmo kunetu a u njoj i škodu
poslije jedno dva sata.

Osjetno stari ni ja ni Vojo nijesmo znali kako se
desilo to da smo se odjednom našli na hirurško-akušersko
odjeljenje u bolnicu "Adolf Visarionovič Čerčil" u predgrađu.
Rekli su nam e smo bili pljani i da smo ubili kolima u krše i
krši u kola i da smo jedva izvukli živu glavu. Škoda je bila
uništena, a ja i Vojo smo ležali po petnajest dana u bolnicu.

Kada sad razmišljam od tome pada mi na pamet kako se
Vojo često smije kada priča ljudima o tome, kao i to da, da
smo tada poginuli, ja nikad ne bih moga studirati i biti dobar
čovek. Od tada sam jebao skoro puno puta, na svakoj žurki u
domu po više puta na noć i mogu vi reć da je jednostavnije kad
čoek ima priču, a Vojo zna i neki drugi način, koi je kaže
komplikovaniji ali ljepši. Dok vam i o njemu ne napišem neku
pričicu pozdraviću ve, i viđeste li kako ja i Vojo mi imasmo
poginut.

* ovo je kopirano sa sajta TBOK-a, niđe nije pisalo da se ne smije

ахахаххахахахахаха, па ово НЕ МОЖЕ БИТИ ИСТИНА! Неко тролује, ја одбијам да поверујем да овакви људи постоје ;))