Luča Mikrokozma

1. 

   ' 2011-12-29 21:35:46 +0000

   (Na Cetinju 1. maja 1845)

   Da, svagda mi dragi nastavniče,
   srpski pjevče nebom osijani,
   zadatak je sm'ješni ljudska sudba,
   ljudski život snovidjenje strašno!
   Čovjek izgnat za vrata čudestvah,
   on sam sobom čudo sočinjava;
   čovjek bačen na burnu brežinu
   tajnom rukom smjeloga slučaja,
   siromašan, bez nadziratelja,
   pod vlijanjem tajnoga promisla,
   on se sjeća prve svoje slave,
   on snijeva presretnje blaženstvo;
   al' njegovi snovi i sjećanja
   kriju mu se jako od pogleda,
   bježe hitro u mračnim vrstama
   u ljetopis opširni vječnosti;
   samo što mu tamnijem prolaskom
   trag žalosti na dušu ostave,
   te se trza badava iz lanca,
   da za sobom pronikne mračnosti.

   Čovjek bačen pod oblačnu sferu -
   prima l' ovdje oba začatija?
   Je l' mu ovdje dvostruka kolevka?
   Je l' mu zemlja tvorcem određena
   za nakazu kakvu tainstvenu,
   al' nagradu burnu i vremenu,
   al' rasadnik duhovnog blaženstva?
   Ah, ovo je najviša taina
   i duhovne najstrašnije bure -
   ovoga su u grobu ključevi.

   Koliko sam i koliko putah,
   dubokijem zauzet mislima
   u cvijetno lono prirodino,
   hraneći se pitatelnim sokom
   iz nje sise gole i prelesne,
   mater štedru zapitiva smjelo
   rad česa je tvorac satvorio:
   radi l' đece svoje mnogobrojne?
   ali đecu za nje udovoljstva?
   al' oboje jedno rad drugoga?

   No vremena pitatelnica mi,
   okićena cvijetnim vremenom,
   okrunjena sunčanim zrakama,
   ali vlase cvijetne pletući,
   bisernom ih rosom nasipljući
   pri igranju svjetlokosih zv'jezdah,
   - da dičnija na jutro izide
   pred očima svoga vladaoca -
   na sva moja žarka ljubopitstva
   smijehom mi odgovara njenim.

   Koliko sam i koliko putah
   svod plavetni neba sveštenoga,
   brilijantnim zasijat sjemenom,
   zaklinjao dušom zapaljenom
   da mi svetu otkrije tainu:
   ali ga je tvorac ukrasio,
   veliku mu knjigu otvorio,
   da tvar slavi tvorca i blaženstvo
   al' da čovjek na nje listu čita
   ništavilo prekomjerno svoje?

   S vnimanjem sam zemaljske mudrace
   voprošava o sudbi čovjeka,
   o zvaniju njegovom pred Bogom;
   no njihove različne dokaze
   nepostojnost koleba užasna:
   sve njih misli najedno sabrane
   drugo ništa ne predstavljaju mi
   do kroz mrake žedno tumaranje,
   do nijemog jednog narječenija,
   do pogleda s mrakom ugašena.

   Snom je čovjek uspavan teškijem,
   u kom vidi strašna prividjenja,
   i jedva se opred'jelit može
   da mu biće u njima ne spada.
   On pomisli da je neke pute
   od sna ovog osvobodio se;
   ah, njegove prevarne nadežde:
   on je tada sebe utopio
   u sna carstvo tvrđe i mračnije
   i na pozor strašni snovidjenja!

   Hitrost mu je i lukavstvo dato
   samo teke da je člen dostojni
   na zemaljski sajam nesmisleni;
   volje mu je osnov položena
   na krilima nepostojanosti;
   želja mu je strastih užasnijeh
   pobuditelj, rukovođa sl'jepi;
   zloća, zavist, adsko nasljedije,
   ovo čojka niže skota stavlja, -
   um ga, opet, s besmrtnima ravni!

   U vremenom i burnom žilištu
   čovjeku je sreća nepoznata -
   prava sreća, za kom vječno trči;
   on joj ne zna mjere ni granice:
   što se više k vrhu slave penje,
   to je viši sreće neprijatelj.
   Naša zemlja, mati milionah,
   sina jednog ne mož' vjenčat srećom:
   samovlacem kad postane njenim,
   tad nazdravi čašom Herkulovom.

   Naše žizni proljeće je kratko,
   znojno ljeto za njime sljeduje,
   smutna jesen i ledena zima;
   dan za danom vjenčaje se tokom,
   svaki našom ponaosob mukom:
   nema dana koji mi želimo,
   nit' blaženstva za kojim čeznemo.
   Ko će vjetar ludi zauzdati?
   ko l' pučini zabranit kipjeti?
   ko l' granicu želji naznačiti?

   U čojka je jedan hram vozdvignut,
   zla obitelj tuge i žalosti;
   svaki smrtni na zemlji rođeni
   ovom mračnom obitelju vlada
   pod koje se svodom otrovnijem
   mučenija vremena gnjijezde.
   Ovo grko nasljedije ljudsko
   čovjek čojku, čovjek sebi dava,
   najsretnji ga iz ništa stvaraju
   radi smrtne tužne armonije.

   Čovjek organ dosta slabi ima
   da izrazi svoje čuvstvovanje,
   zato znake različite dava,
   različita tjelodviženija,
   umna čuvstva da objelodani;
   no svi naši slabi izgovori
   i sva naša slaba čuvstvovanja,
   spram onoga što bi šćeli kazat,
   nijemo su spletno narječije
   i klapnjanje duše pogrebene.

   S točke svake pogledaj čovjeka,
   kako hoćeš sudi o čovjeku -
   tajna čojku čovjek je najviša.
   Tvar je tvorca čovjek izabrana!
   Ako istok sunce sv'jetlo rađa,
   ako biće vri u luče sjajne,
   ako zemlja priviđenje nije,
   duša ljudska jeste besamrtna,
   mi smo iskra u smrtnu prašinu,
   mi smo luča tamom obuzeta.

   O svevišnji tvorče nepostižni!
   U čovjeka iskra bespredjelnog
   uma tvoga ogleda se sv'jetla,
   ka svod jedan od tvoje palate
   što s' ogleda u pučinu našu;
   dan ti svjetlost krune pokazuje,
   noć porfire tvoje tainstvene,
   neponjatna čudestva divotah;
   tvar ti slaba djela ne postiže,
   samo što se tobom voshićava.

   Pitagore i ti Epikure,
   zli tirjani duše besamrtne,
   mračan li vas oblak pokrijeva
   i sve vaše posljedovatelje!
   Vi ste ljudsko ime unizili
   i zvanije pred Bogom čovjeka
   jednačeć ga sa beslovesnošću,
   nebu grabeć iskru božestvenu,
   s kojega je skočila ognjišta,
   u skotsko je seleći mrtvilo.

   Budalama kad bi vjerovali,
   poete su pokoljenje ludo.
   Našu sferu da noć ne polazi,
   bi l' ovako lice neba sjalo?
   Bez ostrijeh zubah ledne zime,
   bi l' toplote blagost poznavali?
   Bez budalah tupoga pogleda,
   bi l' umovi mogli blistat sv'jetli?
   Svemogućstvo svetom tajnom šapti
   samo duši plamena poete.

   Sve divote neba i nebesah,
   sve što cvjeta lučem sveštenijem,
   mirovi li al' umovi bili,
   sve prelesti smrtne i besmrtne -
   što je skupa ovo svekoliko
   do opštega oca poezija?
   Zvanije je svešteno poete,
   glas je njegov neba vlijanije,
   luča sv'jetla rukovoditelj mu,
   dijalekt mu veličestvo tvorca.

   Divni pjevče srpske narodnosti,
   bič si sudbe veće ispitao, -
   svijet želji ne zna ugoditi.
   Sudba ti je i moja poznata;
   mislim, nejma podobne na zemlji:
   do vratah sam iznika tartara,
   ad na mene sa prokletstvom riče,
   sva mu gledam gadna pozorišta;
   al' na sudbu vikati ne smijem -
   nadežda mi voljom tvorca blista!

   Ja od tebe jošte mnogo ištem:
   da postaviš u plamteće vrste,
   pred očima Srpstva i Slavjanstva,
   Obilića, Đorđa i Dušana,
   i jošt koga srpskoga heroja;
   da progrmiš hulom strahovitom
   na Vujicu, Vuka, Vukašina,
   bogomrske Srpstva otpadnike -
   zloća njima mrači ime Srba,
   tartar im je nakaza malena!

   I

   Teško li se u polet puštati
   na lađici krilah raspetijeh,
   bez kormila i bez rukovođe,
   u beskrajni okean vozdušni,
   đe su sunca samo kaplje sv'jetle,
   a mirovi jedva vidne iskre;
   đe užasne bure gospodstvuju,
   oka smrtnu otvorit ne daju,
   već ga gone u mračno žilište,
   Bog zna kakvom sudbom naznačeno.
   Pravdo, rukom tvorca osveštana,
   ti koje je ime svuda sveto
   do granice zrakah svijetlijeh,
   zaštiti me štitom mogućijem
   od olujah korabljekrušnijeh!
   Evo žertva s oltara čistoga!
   Ne dadu joj pravo k nebu ići,
   na koga je slavu sažežena.
   Poklonika viđi siromaha
   kako plovi morem k svetilištu:

   gotovo je smrznut pobožnošću,
   nosi zavjet na oltar višnjega;
   na nj se bure s jarošću puštaju,
   ćeraju ga tamo i ovamo,
   mučeći ga stravom pogibije,
   dok ga bace u bezdnu kipeću.
   Bog ubio tu besputnu silu
   koja tvoje popire zakone,
   koja puni mrakom i užasom
   naš orizont i našu sudbinu!

   U noć, strašnom burom razječanu,
   sinu meni zraka pred očima
   i glas začuh kano glas angela:
   "Ja sam duše tvoje pomračene
   zraka sjajna ognja besmrtnoga:
   mnom se sjećaš šta si izgubio;
   badava ti vatreni poete
   satvaraju i kliču boginje:
   ja jedina mrake pronicavam
   i dopirem na nebesna vrata."

   Poj mi dakle, besamrtna tvari,
   strašno tvoje s neba padenije
   i vremeno tvoje zatočenje
   u judoli tuge i žalosti!
   Kakva te je sila nečestiva
   da sagr'ješiš Bogu prevlastila,
   da vječnoga popireš zakone?
   Što je jarost besmrtnoga tvorca
   na zlo tvoje toliko ražeglo?
   Pričaj meni tužnu tvoju sudbu!

   Ah, strašnoga tvoga padenija!
   Ah, užasa što smrtne postiže!
   Tužnoga smo mučenija žertva
   rad pogubnog toga prestuplenja.
   Zaborave san te obuzeo,
   ti si prvo blaženo bitije
   i istočnik besamrtne sreće,
   rajska polja, vječito blaženstvo,
   životvorni pogled stvoritelja
   zaboravi nesrećnoj predala.

   Istrgni se, iskro božestvena,
   iz naručja mračne vladalice,
   podigni se na svijetla krila,
   raspali se plamom besmrtnosti,
   skini mene sa očih mojijeh
   neprozračnu smrtnosti zavjesu,
   tupe moje otrgni poglede
   od meteža ovog ništožnoga,
   uvedi ih u polja blažena,
   u tvorenjem osveštanom hramu,

   - da opširnu vidim kolijevku
   u kojoj se vječnost odnjihala,
   iz koje je u krila udrila,
   u beskrajni prostor ulećela,
   od svačijeh skrila se pogleda
   do jednoga koji sve proniče, -
   u opširno svetilište bića,
   đe s' rađaju sunca i mirovi,
   đe vjenčano biće s začatijem,
   đe se dusi besmrtnošću krste.

   Povedi me u nebesna polja,
   da pogledam blaženo žilište
   đe si i ti nikla i živila
   sljedujući stopam arhangela
   na besmrtnim i svijetlim krilma
   pod znamenjma slavom razvijanim,
   svetom slavom nebesne blagosti,
   kako što mu i sada sljeduješ
   po blatnojzi i mračnoj judoli
   u okovu mrtve tjelesine.

   "Ja sam tvoja iskra besamrtna,
   - reče meni svijetla ideja -
   vodiću te k vječnome ognjištu
   od kojeg sam i ja izlećela;
   već tegotni okov fizičeski
   zbaci s sebe, osvobodi ga se,
   pod tuđijem ne stenji bremenom;
   on je stručak slabi i nejaki,
   za mah smrtna samo iznikao,
   on je ručak gada puzećega."

   To izusti, reče: "Sljeduj za mnom!"
   Odvede me u carstvo svjetovah.
   Kako kaplja rose sa cvijeta
   ili zrnce leda prozračnoga
   pri pogledu svijetloga sunca
   što u nebo dignu slabe zrake,
   i ja, plamteć veličestvom neba,
   podobno sam njima uradio:
   nekakvo me svojstvo diglo tamo,
   nekakav me sveti magnet tegli.

   Evo slabe i malene iskre
   među sunca plamteće svjetove
   što bogatstvom lučah besmrtnijeh
   potapaju prostor i mirove!
   Da, iskra je svjetlost porodila,
   okean su kaplje sastavile;
   sveti tvorac veličestvom sjaje
   u iskrama kako u suncama,
   u smrtnima ka u božestvama -
   sve mu skupa svemoguće slavi!

   Šest nebesah kolovitnih pređem,
   šest mlečnijeh preletim putovah,
   velju sferu igrajućih šarah,
   koji vječno svijetla dviženja
   u pravilnim kolim' izvršuju
   koja im je ruka svemoguća
   načertala presvetom mudrošću.
   Ah, ti tajno, Bogu tek izvjesna -
   sastav ove presilne mašine
   koja kreće bezbrojne mirove!

   Pet nebesah nepodvižnih pređem
   sljedujući zračici ideje,
   beskonečno vidim ovdje carstvo
   veličestva, postojanstva mirah!
   Prostor im je širi rastojanja
   neg' podvižnim mnogo svjetovima;
   al' se vide zrakom oblačeni,
   kako morski veliki ostrovi
   kad ih zima snijegom obuče,
   te ih plovac iz daljine gleda.

   Ustav polet, iskro božestvena,
   krug smo davno prešli vozmožnosti:
   nebesne su prešiljaste zrake,
   mogu vredit smrtnome pogledu;
   nebesni je prostor beskonečan,
   voobraza sila delikatna.
   Kći nebesna usliša mi molbu,
   i na desno krug poleta savi
   put jednoga mira velikoga:
   na sv'jetlom mu bregu počinemo.

   Svjetlošću mi vid očih poražen,
   veličestvom njegovijem čuvstva,
   te ja padnem na brijeg kristalni
   i zatvorim oči sa rukama;
   ne smijem ih otvorit nikako.
   Čujem glase besmrtne muzike
   i nebesnu njenu armoniju
   koja sladost blagodatnu lije;
   glas njen moju dušu zabunjenu
   božestvenim streca elektrizmom.

   Dok me neko za ruku dohvati
   i pozva me prijatnijem glasom:
   "Dig se, tvari opšteg stvoritelja,
   te ti hitre naslađuj poglede
   u predivna stvorenija Božja;
   pred velikim pretprijatijama
   nek se krije ime opasnosti;
   svi svjetovi bez očih su mračni."
   Obodri me sin besmrtni neba
   i spravi me na breg nepoznati.

   Ljubopitstvo duhe besamrtne
   srojilo je oko mene krugom,
   al' pogledi blagi i pronicni
   jednoga se s mene ne micahu,
   u njim' sjaše sveta simpatija.
   "O blaženi sine prevječnoga,
   - ja mu rekoh umilnijem glasom -
   što te moja sudba zanimava
   te ti znake božestveno lice
   živom brigom za me izražava?"

   "Visoka me volja naznačila
   za angela tvoga hranitelja:
   od dužnosti svete ne odstupam,
   kolik' zraka od sv'jetloga sunca;
   ti kako si krug zemni prešao,
   usku sferu bezumnog meteža,
   ja sam tebe paziti počeo,
   kroz gomile proveo gromovah,
   kojima je vaše podnebije
   vazda teško i pretovareno.

   Bi li smjela zabunjena duša
   pretrć okov smrtne tjelesine
   bez sveštene volje stvoritelja,
   po prostoru lećet nebesnome,
   tražit prvo, blaženo žilište,
   tražit sudbu svoga padenija?
   Sve što blatnoj zemlji prinadleži,
   to o nebu ponjatija nema;
   duhovni je život na nebesi,
   materije - u carstvu gnjilosti.

   Sva besmrtna vide namjerenja,
   tražiš uzrok tvoga padenija.
   Svud ću tebe kud hoćeš voditi;
   ja žalosnu vašu znadem sudbu."
   "Ah, božestvo tvorcem naznačeno!
   zar toliko mogućega tvorca
   naša mračna zanimava sudba
   da atomu jednom mislećemu
   da božestvo takvoga kačestva,
   da g' u polja vodi mirodržna?"

   "Hajde za mnom po zračnom brijegu
   postojanstvom okrunjena mira,
   te obodri uhiljenu dušu,
   veličestvom neba raznesenu!"
   Povede me sretnji duh nebesni,
   kako majka ustrašena sinka
   što ga vodi nježno milujući
   dok ga sebi vrati i utješi;
   na brežuljak jedan od topaza
   izidemo i na njem sjedemo.

   "Eto nebo kud ćemo lećeti!
   - kaza mi ga sa sniježnom rukom
   i blagosti punijem pogledom -
   Na nj je prestol mirosijatelja
   te u svjetlost biće okupao."
   Jošt Bog nek zna što mi angel priča,
   no ja pogled put neba ispravih
   i zanešen ne čujah angela,
   već trepetom sv'jet svjetovah gledah,
   i slatka me nemoć obuzela.

   Sva ti ovde ginu ponjatija,
   voobrazi sami sebe gone
   i gube se u neizvjesnosti!
   Od svijeta na kom mi sjeđasmo
   do nebesa prestolodržnoga
   rastojanje preužasno bješe -
   stoput više Zemlje od Urana;
   sav nebosklon što mogah viđeti
   mir mirovah bješe napunio
   sa svojijem svijetlijem šarom.

   Iz njega se luče besamrtne
   na sve strane r'jekama sipahu.
   Ko kad tvorac mogućijem slovom
   našu zemlju u vjetar razvije
   i u trenuć zemni okeani
   kad se prospu srebrnim strujama
   u propasti bezdne mrakovite -
   tako teku izobilno luče
   sa dobrotom svojom besamrtnom
   u prostore opširnoga bića.

   Kroz valove nebesne svjetlosti
   mirijade lećahu kometah
   sa naglošću svojom prekomjernom
   na sve strane tamo i ovamo:
   neke k nebu, a neke od neba,
   kako ono trudoljubne pčele
   kad im ruka blagodatna tvorca
   sa štedrošću prospe manu slatku,
   te uzavru tamo i ovamo
   na vjenčano sa tišinom jutro.

   "Hranitelju, prevječnoga sine,
   šta šarići oni mali znače
   u plamenom ovom podnebiju
   te se dižu, spuštaju pravilno,
   tmasti niču k nebu sveštenome,
   a sv'jetli se k nizu spuštavaju?"
   Božestveni na me vzor okrenu,
   vjenčan vječnom krasotom mladosti;
   lik bi divni njegov pomračio
   sva prelesna rađanja Avrore.

   "Oni šari što se k nebu dižu,
   te se vide u svijetloj sferi
   kako lopte tmaste i bezračne,
   to su sunca, voždi sozvjezdijah:
   izbježaju iz mračnoga njedra
   po sveštenoj volji mirodavca;
   na nebesna četir' kraja idu
   da se krste u besmrtnu svjetlost,
   okrunjeni svjetlošću vječitom,
   na vječno se carovanje vrću."

   Povede me malo ponaprijed.
   "Gledaj - kaže - na lijevu stranu,
   te šar vidi onaj pogolemi
   te pružaje crnokrake luče.
   On jedini u prostoru sv'jetlom
   u crnu je oblačen porfiru;
   zla svakoga najljuće krajnosti
   pod jednom su u nj krunom sabrane;
   on katedru mračnu sočinjava
   pozorišta svakog užasnoga!

   Ad se zove, car mu je Satana,
   mračna duša, neba nenavisnik;
   zlo je njemu jedina utjeha,
   on se sa zlom vječno obručio;
   zlu je žertvu prinio veliku,
   šesti dio nebesnog voinstva:
   lišio ih blaženstva svetoga,
   u mračno ih carstvo povukao
   na bez konca mučenija strašna.
   Znaćeš i vam' što je uradio!"

   Kako more iza strašne bure,
   prisustvijem duha ostavljeno,
   umoreno silnijem napregom
   preskačući prirodnu granicu,
   utruđeno istegne se leći
   u pješčanu svoju kolijevku,
   tako isto moja slaba duša
   zanešena tvorca čudesima
   za granice voobraženija,
   u duboko padne uninije;

   krilatoga lišena mečtanja,
   mračne joj se otvore propasti,
   sa užasom da je gladne proždru;
   uplašena strašnijem viđenjem,
   ustrepeta ka sveštena ptica
   poćerata smrtnijem kricima
   narušnika mira vozdušnoga;
   na kraj bješe došla padenija,
   no hranitelj krilah sniježnijeh
   sveštenim je magnetizmom spase.

   "Sini - kaže - ognjem stvoritelja!
   Ti si iskra za nebo stvorena,
   besmertnijem Bogom pomazana.
   Šta te k ljudskoj vuče kolijevci,
   đe kukanje i plač okrunjeno,
   đe vjenčana glupost sa tirjanstvom,
   đe se samo rad nesreće ljudske
   bogotvori Cezar s Aleksandrom,
   đe prelesti smrtne svekolike
   teke licem iz glibine vire?"

   Povratim se i otvorim oči,
   hranitelju besmrtnome rečem:
   "Duh nijedan opšteg stvoritelja
   bez sile se ne bi soglasio
   jaram nosit smrtnoga okova;
   ko bi igda s dobre volje htio
   bezumnoga poželjet meteža,
   đe zlo gnusno svagda toržestvuje,
   đe svak zname od razdora nosi,
   đe gnjiloća duše kamenuje?

   Sudba naša otrova je čaša;
   vječne sudbe sveti su zakoni,
   c'jela bića njima su pokorna.
   Vidi čovjek svoje zatočenje,
   pomalo se prve slave sjeća
   i poleti nebu kako munja;
   al' ga smrtni lanac zausteže
   dokle ročno odstoji sužanstvo.
   Stoga smrtni najsjajni poete
   s vratah neba u propast padaju."

   II

   Kako sunce dana oblačnoga
   kada baci s vedroga zapada
   svoju hitru i plamenu str'jelu
   na kristalnu krunu Čamalara,1
   tako trenu besamrtni angel
   na svijetla i ognjena krila
   k nebu sjajnu i tronu višnjega
   među svoje blažene likove:
   mene uze pod zefirna krila
   i unese u predjel nebesni.
   Gle, idejo, iskro besamrtna,
   dosad su te struje i potoci
   okeana ovog zanosile,
   sad nas evo na izvor čudesah,
   sad nas evo u carstvo svjetlosti,
   na valove tihe beskonačne,
   zapaljene ognjem besmrtnijem,
   vječnim ognjem sveštene ljubovi;
   ovđe naše sile iščezaju
   ka pogledi u toku vremena.

   Mjesto očih da dva sunca niknu
   i ideju jedan vijek smrtni
   da po carstvu nebovlaca prate,
   ne bi njini svijetli pogledi
   veličestva nebesne prelesti
   svekolike mogli pregledati;
   ti l' se, slaba, usuđuješ, ruko,
   da opišeš poljah nebesnijeh
   veličestvo i krasotu divnu
   i angelska vječna naslaždenja?

   Kratke moje obratim poglede
   u prostore nebesne ravnine:
   pogledi se u prelesti tope,
   a jezik se od čudestvah mrzne.
   Ko će tebe razumjeti, tvorče,
   ko l' mogućstvo voobrazit tvoje?
   Mračni vladac ada nesitoga
   i zatočnik iz raja prognani
   da su mogli, besamrtni dusi,
   tvoga plana postić veličestvo,

   ada ime bi vječno ostalo
   ništožnošću nijemom zasuto,
   smrt bi na grob njegov očajala;
   ne bi Adam svoje legione
   u okove smrtne okovao
   i na žertvu sebe preda s njima
   užasima, smrtnim nasljednima!
   Velji jesi, tvorče i Gospodi,
   i čudna su tvorenija tvoja,
   veličestvu tvome kraja nejma!

   Plan nebesah premudrost je vječna
   svojom vještom rukom sočinila:
   svekolike nebesne ravnine
   pokrite su cv'jetnim livadama,
   maj vječito na njima caruje;
   boja cv'jeća vječna i prozračna,
   u pravilnost svaki cvijet nika
   ka vještijem tkanjem razloženi;
   vozduh pune blagouhanija,
   no stvorena samo rad nebesah.

   Na prostore kitnijeh livadah
   vrste su se nepregledne sadah
   u pravilne rasule redove
   i na divna kola izuvile;
   tu se gorde kedri i jablani
   i porode neizbrojne drvah,
   sve porode samo nebu slične,
   vrhove im jedva zazret možeš,
   u zeleno vječno obučene;
   red svešteni na svemu caruje.

   Bregovi su nikli po ravnini,
   po pravilu, kako sve ostalo,
   okruženi kitnim sadovima;
   na njima su dignuti prestoli
   od topaza i zračna rubina -
   rad angelah prvoprestolnijeh;
   nad prestolom svakojijem stoji
   na vozduhu jedno kolo sjajno,
   kako što je kolo Saturnovo,
   te se vije i te zrake lije.

   Po sredini poljah opširnijeh
   teče r'jeka vode besmrtija;
   njoj su struje ka prozračne luče,
   tok je njezin besmrtna ideja,
   nje bregovi od čista rubina.
   Od rubina hiljade mostovah
   u pravilne nad njom stali duge;
   svi redovi gordijeh fontanah,
   koji skaču u nebesna polja,
   od nje idu, u nju se povraću.

   Slavoslovni likovi angelah,
   na bezbrojne hore, legione
   usijati u blažena polja,
   rashorena slatkoglasijama
   i himnama vječite ljubovi,
   uživaju besmrtnu nasladu
   koju smrtni ne zna voobrazit;
   legioni, opet, neizbrojni,
   na uredna jata razasuti
   po nebesnoj blagodatnoj sferi,

   njihajuć se na zefirna krila,
   poju pjesne vječite ljubovi.
   Ah, krasotu nebesnog voinstva
   smrtni nikad postići ne može!
   Na svakome licu angelskome
   sovršenstvo blista stvoritelja
   i prelesna Božja poezija;
   na njihova koplja i strijele
   i svijetle vojničke štitove
   klizaju se igrajuće zrake.

   Na sredini nepregledne ravni
   kruta se je gora uzvisila,
   osnov joj je od čista rubina,
   a sva gora masa brilijantna;
   veličinu gore tronodržne
   i prelive njezine svjetlosti
   svi pogledi i voobraženja
   u ponjatnost dovesti ne mogu:
   ova tajna visokog promisla
   nepostižna stoji besmrtnima.

   Navrh gore tron se gordi visi
   i palata prevječnoga cara;
   vječnosti je ovde kolijevka:
   ovde se je ona okrunila
   svetom rukom velikoga tvorca,
   odavde je hitro polećela
   na opširno carstvo i gospodstvo,
   odavde je prva iskra sjekla,
   u predjele noći uskočila
   i svjetlosti oblik pokazala!

   Ovde su se mrske mračne sile
   u komate grdne razdrobile
   i iz vlade bića izbježale
   u žalosno stanje hladne smrti;
   odavde se sa svjetlošću prva
   svemu biću nasmijala zora;
   ovde se je besmrtijem pravda
   na vječito carstvo sačetala;
   odavde ti sudba, volja s umom
   u jednome izbijaju ključu.

   Nad visokim prestolom prestolah
   u vozduh se sjajno kolo kreće,
   ka i druga što se kola kreću
   nad prestolma prvijeh angelah;
   ma je ono milione putah
   od svakoga veće i sjajnije;
   mirijade sjajnijeh sunacah
   o njemu su svetijem pravilom
   za svijetle vlase povješane,
   liju svjetlost u opširnu sferu.

   To je kruna Boga istinoga,
   sa kojom je sam sebe vjenčao
   nad vječnošću i nad vremenima,
   pod kojom je zavjet učinio
   sebe samom na svetome tronu
   da će mrake gonit za predjele
   i granice osv'jetliti bića,
   da će pravde ime svetkovati
   sa mračnošću zasuti mirovi,
   kako što se na nebu svetkuje.

   Oko gore prestolodržeće
   četiri su gore od almaza,
   previsoke, u pravilnom redu;
   iz njih biju četiri fontana
   sa žalošću plamtećijeh lučah;
   debeli se njihovi stubovi
   u pravilnom podižu razmjeru
   u opširnu nebodršca sferu.
   Kad stubove u visinu popnu
   koliko je s zemlje do mjeseca,

   onda ti se u pravilne duge
   sviju sferom neba blaženoga,
   na četiri nebesne granice
   u vozdušni okean padaju.
   Iz bezdanih ništožnosti šari,
   od haosa neobdjelanoga
   tvoriteljem na biće pozvani,
   na struje im rojevima lete,
   te se krste i nadoje lučah
   i vozdušna postaju svjetila.

   "Sad si, mislim, sasvijem dovoljan
   i duša se obodrila tvoja
   - reče meni krasni žitelj neba -
   kada ti je tvorac dopuštio
   da mu prestol svijetli pogledaš
   i prelesti raja sveštenoga!"
   "Hranitelju, sveti sprovodniče,
   na ravnine nepregledna neba
   kome liku, kome legionu
   prinadležiš svetijeh žiteljah?"

   "Vidiš - kaže - one legione
   te su blizu gore trononosne,
   po ravnini što su na gomile
   do bregovah r'jeke besmrtija?
   Ono su ti gusti legioni
   Mihaila prvoprestolnoga.
   Ja njegovu prinadležim liku,
   onde mi je blaženo žilište,
   onde mi je slatko vjekovanje
   svemogućom voljom naznačeno.

   Nad naše se legione vise
   šest hiljadah kolah svijetlijeh;
   veliki je naš stan zauzeo
   na sladosnoj vodi besmrtija
   četiridest hiljadah mostovah,
   jer žitelji neba prostranoga
   mogu lećet ka ognjene munje,
   mogu hodit na noge lagane,
   voziti se, koji hoće, mogu
   na ognjenim svojim kolesnicam."

   Slavoglasno horenje muzike
   i pjenije besmrtnih likovah
   počelo se bješe utišavat;
   već bijeli nebesni polkovi
   sve mostove bjehu napunili
   sa svojijem divnijem masama;
   svak se svome povraćaše stanu,
   neki pješkom, a neki na krila:
   nepregledne njihove stanove
   prekriliše b'jelim okolima.

   Krilatome podobno oblaku,
   kad ga gledaš s visoke planine
   ušikana tihijem zefirom,
   kad se spušti u cvijetna polja
   na velike i bijele mase
   da zefirna poodmori krila
   na kovrima cvijetna proljeća -
   vid podobni besmrtnog voinstva
   predstavljahu opširni stanovi
   na poljima blažene radosti.

   "Evo, - reče slatkoglasni angel -
   sad će vreme biti od odiha,
   što vi kod vas noću nazivate."
   Naprijed mi raskaza javljenja
   koja će se u njem pokazati,
   dok odjednom svu nebesnu sferu
   prikri šator čistoga kristala,
   no bijelog i neprozračnoga,
   zaustavi tečenije lučah,
   laku svjetlost u nebo usija.

   Divni šator bješe preopširni
   sa visokim svojim idejama
   vješta ruka tvorca ukrasila
   sa blistanjem svake struke bojah
   igrajućih na zračnom prozraku.
   Tu lećaše vječnost okrunjena,
   vješto svoje polete snovaše
   na krilima tamo i ovamo,
   časom u vrh, časom u nizinu,
   tainstvenom pokrita zavjesom.

   Za njom vreme sa velikom hukom
   na zefirna sljedovaše krila
   u široke svoje kolovrate,
   neće li je kako uhvatiti.
   Radimosti ove neumorne
   i silnoga njegova naprega
   niko sebi predstavit ne može;
   ali svoje cjelji postić neće,
   jer vjekovah mati bezbrojnijeh
   ima lakša nego sjenka krila.

   Druga bješe prozračna ideja
   izvajana na kristalni šator -
   svemoguća poezija tvorca,
   okrunjena krunom tvorenija;
   sve krasote koje biće ima
   i um tvorca sjajni, bespredjelni
   koje vidi u carstvo svjetlosti
   pod tom krunom bjehu okrunjene,
   na tom licu bjehu izražene
   u sjajnosti svetog sovršenstva.

   Plan nebesah pred sobom gledaše
   i prelesti pravilnoga vkusa.
   Hiljade ti Božijeh duhovah
   zanešeni njojzi revnovahu;
   opiveni njenom poezijom,
   po blijedom tumarahu sv'jetu
   i stvarahu različne predmete;
   no prividna njina tvorenija
   bježahu im od slaboga vida,
   ka što kule snovidjenja bježe.

   Iznad tihe nebesne ravnine
   milioni lećahu šarovah
   na uredna kola i redove,
   kolik' luna na teleskop vidna,
   a lunina cv'jeta i svjetlosti;
   na njih bješe besamrtna ruka
   različite izvezla planove,
   pobijede i veselja neba,
   sa bojama raznim ukrašene,
   te u prozrak veselo blistahu.

   "Ah, čestiti stvoritelja sine,
   čudesnoga ovoga viđenja!"
   "Svaki večer - hranitelj mi kaže
   nove, divne, besmrtne ideje
   u našu se sferu svijetljaju,
   i dan svaki neba sveštenoga
   nas čestita novim naslađenjem,
   novi glasi besmrtne muzike
   naša kitna polja potresaju
   novom slavom tvorca mogućega!"

   Usta angel na zefirna krila,
   povede me unaprijed malo
   kod jednoga istočnika malop
   "Tu ti sjedi i vode se napij
   sa bistroga toga istočnika;
   ona će ti upravo otkriti
   strašnu sudbu tvoga padenija!"
   To izreče i hitro poleće
   u svijetle svoje legione,
   ka zvijezda s zapada k istoku.

   Odlazak me moga hranitelja
   u plačevnu tugu povrgao,
   ka siroče kad se oca liši
   i ostane u svjetskom metežu
   na proizvol neobuzdne sudbe.
   Po dugome mračnom tugovanju
   napijem se vode s istočnika:
   otkri meni nesretnju sudbinu,
   ka predmete što za sobom vidiš
   u svijetlom licu ogledala.

   III

   Svemogući na tron sjedijaše,
   tainstvenom ukrašen porfirom,
   tvoritelnom zanjat poezijom;
   k prestolu mu sv'jetlome mirovi
   iz mračnoga carstva iznicahu,
   ka u noći od strašnog požara
   kroz oblake od gustoga dima
   što rojima izbježaju iskre
   k svodu divnu neba plavetnoga,
   prezirući nesnosnu stihiju.
   Bješe sveta kruna mirodavca
   svojim vidom nebo ukrasila,
   bjehu njenim plamom veselijem
   uzigrala nebesna svjetila
   i srebrne struje besmrtija.
   Dva vojvode nebesnog voinstva
   odlećeše k prestolu višnjega
   na ognjene svoje kolesnice,
   sprovođeni s mnogo legionah
   i s grmljavom nebesne muzike.

   Hod se njihov upodobit može
   hučnu hodu dva morska vojvode,
   kad se dignu na bijela krila
   i veselim lete okeanom,
   a oko njih u dugačke vrste
   igrajući prosiplju s' valovi;
   tako divno nebesno voinstvo
   dva vojvode svoje sprovođaše.
   U dvor sjajni uđoše vojvode,
   a vojnstvo se s slavom hučnom vrati.

   "Ah, preblagi oče besmrtija,
   - reče Bogu Mihail arhangel -
   besprestano tvoj um presvijetli
   tvoritelnom blista poezijom,
   žertva ti se blagodarenija
   na sve sjajne sažiže mirove
   u čistoti lučah ognjenijeh;
   al' za tvoje silno popečenje
   i za tvoju nježnost otečesku
   malene su žertve tvorenijah."

   "Izabrano moje tvorenije,
   ti si sunce među duhovima,
   samo tebi jedan je podoban;
   - reče njemu tvorac svemogući -
   ja sam jedan koji stvarat mogu
   i koji sam svemogućstvom vjenčan;
   jednome je sve pokorno meni
   u prostore i za prostorima;
   da od svete odstupim dužnosti,
   mrake carstvo bi ostalo vječno.

   Bi mirovah čislo, neponjatno
   nikom drugom do meni samomu,
   pod haosne ostalo oblake
   zakopano u njedra mračnosti.
   Koliko sam ja posla imao
   dok sam vreme oteo mrakama
   iz njinoga lanca i tavnice,
   puštio ga da leti svobodno
   po opširnoj državi vječnosti
   i po carstvu svijetloga lica.

   Bješe grdno jednom mračno carstvo
   svuda svoju vladu raširilo,
   i njegovi nakazni likovi
   ulazahu u polja nebesna
   (te grdobe i tijeh izrodah
   do ja niko voobrazit ne zna),
   samo što se sveštenojzi gori
   i mom tronu primać ne smijahu,
   jer ih moji plameni pogledi
   sa užasom strašnijem drobjahu.

   Ove grdne mase nesmislene
   pokorne su meni vazda bile
   i u svoju mračnu kolijevku
   na slomjene svoje kolovrate
   od vida mi strmoglav skakale;
   no njenijem mrtvijem pravilom
   češće bi se putah izvlačile,
   dokle digoh krunu nad prestolom.
   Udar ovi prvi i najsjajni
   njihovo je razdrobio carstvo.

   Pob'jeđene mojom krunom sjajnom,
   sakriše se u guste gomile
   u prostore mrtvijeh bezdanah;
   tamo svoje mrtve i plačevne
   satvaraju sa smrću figure
   po gnusnome njihovome vkusu.
   Što se više tvorenijem pružam,
   sve se njino carstvo umaljuje;
   vrijeme će i k toj cjelji doći
   da se bezdne mračne osvijetle.

   Zažega sam ja plamene bure
   u predjele noći i haosa,
   te mi bude sunca i mirove
   od sna hladna i prevječitoga.
   Tamo svjetlost užasne pobjede
   nad nijemim carstvom održava,
   rasprostranja svijetle granice
   i poziva na slatko bitije
   iz smrtnoga opširnoga lona
   mnogobrojne zatočnike tame."

   "Istočniče sreće besmrtnijeh
   i nadeždo prava i svijetla
   usopšijeh u bezdne mirovah,
   kojijema slijepo mrtvilo
   ne da poznat velikoga tvorca
   otečesko blagoutrobije,
   - reče Gavril ocu besmrtnome -
   i na njine nebrojne likove
   zaždiće se žertva k tvome tronu,
   sve će tebi plamat priznanošću!"

   "Načelniče gustijeh redovah,
   sjajno sunce među besmrtnima!
   Kad plamovi zrakah svijetlijeh
   noćne mase i njezino lice
   sažde ognjem svojim svijetlijem
   i rasplaču u svijetle zrake,
   mračne točke kad nigđe ne bude
   do predjelah niti za predjele,
   kad joj oblik pregnusni pogine,
   kad svi kraji zaplamte svjetlošću,

   dva vojvode, nebesni prvjenci,
   tad će opšti tvorac počinuti
   i svoj sveti zavjet ispuniti;
   tad će miri i prostori strašni
   slatkoglasnom grmjet armonijom
   vječne sreće i vječne ljubavi;
   tad će moja otečeska duša
   rado priteć k slatkome pokoju
   i besmrtnom gledat dovoljnošću
   srećom svoje tvari okrunjene."

   "Ah, sveopšti oče blagodušni!
   - jednim glasom oba arhangela -
   imajući takvog tvoritelja
   veličestvom neizmjernim duše
   koja svakog dobra sovršenstva
   nadvisuje i u sebe hrani,
   trebalo bi da sve guste mrake,
   svi mirovi u njih zakopati
   pohitaju voskresenjem sami
   da ti pređe sv'jetlo lice vide."

   "Dva vojvode sv'jetlijeh polkovah!
   Ja sam - kaže - sam po sebe bio,
   bit po sebe već ništa ne može,
   jer je protiv zakona prirode,
   koja pečat moj na lice nosi.
   Sve nek krače svojijem vremenom,
   koga vjenčah na besamrtije
   trenuć su mu v'jekah milioni.
   Koraci su moji božestveni,
   no ja mogu to nazvat prostorom.

   Dva najsjajni moji tvorenija
   među svjema besmrtnim dusima,
   kako ime opširnog prostora
   razumjeti vama se dopušta?"
   Mihail mu tihim glasom reče:
   "On je tebi jednome izvjestan;
   evo kako ja o njemu mislim:
   šar nebesa prestolodržnoga
   najsjajni je i najveći, zna se, -
   sredina je on prostora svega.

   Oko njega kolah nebesnijeh
   milioni voobražam da su
   (neka čislo i umnožim kolah
   u najveći stepen sčislenija
   što besmrtno tvoje tvorenije
   voobrazit svojim umom može),
   nasijata kola sa suncima;
   svako sunce predvodi mirove
   kolika si kome obredio,
   a mir svaki svoju sferu ima.

   Među kola mećem rastojanje,
   radi slave božeskoga vkusa:
   kola dalja bliža obuzimlju,
   ka šar veći što obuzme manji;
   stoga kolo što je koje dalje
   jeste više, su više šarovah.
   Iza ovog te sam iskazao,
   ja dopirem do granice mrakah,
   mrakah mećem koliko svjetlosti;
   ja ovako prostor razumijem."

   "Arhangele uma visokoga,
   ka duh jedan dovoljno se dižeš
   i čest tvome činiš stvoritelju,
   - mogući mu tvorac odgovara -
   al' prostora ne znaš značenije:
   prostor mrakah i prostor svjetlosti
   koje umom tvojim voobražaš -
   da se c'jela ova dva prostora
   u šar jedan zrakah svijetlijeh
   preobrate i pravilno sliju,

   i šar ovaj da se pruži pravo
   u najtanju što mož postić žicu
   preko ravni užasna prostora, -
   ovaj prostor što bi ova žica
   sa tančinom sv'jetlom proniknula
   u prostoru onom užasnome,
   koga kraje ja jedan postižem,
   bi ti bio samo jedna točka!
   Um je samo jedan bez granice,
   svi su drugi kratkovidni umi.

   Čudo mi je - svemogući reče
   vojvodama neba sveštenoga -
   đe mi u dvor s vama nije doša
   drug vam činom jednaki, Satana,
   jer ste često skupa dolazili
   ka nebesni vojenačalnici.
   Istina je, svi besmrtni dusi
   da svobode prava uživaju,
   svašto rade što je njima drago
   po lakome i svetom pravilu."

   "Svjetilniče, pravdom okrunjeni!
   - Gavril reče ocu prevječnome -
   pravila su tvoja osveštana,
   njihovijem premudrim poretkom
   plan se krasi neba i nebesah.
   Mi vječitu sreću uživamo;
   Satana je, naš drug blistatelni,
   na svojemu ostao prestolu,
   među svoje velike polkove
   njihan horom besmrtne ljubavi."

   "Arhangeli prvoprestolnici!
   Ja ću vama otkrit nešto sada
   što će duše uskolebat vaše:
   gorda se je duša Satanina
   oblačila u haljinu crnu;
   slavoljubni ovaj vojevoda
   mir nebesni pokolebat hoće
   i u vječnu nizvrć pogibiju
   sebe samog i svoje polkove.
   Gnjev pravedni oružje je pravde!

   Ova gorda i pakosna duša
   zla je ime u sebe začela
   i razvila zname stradanija.
   Zla njegova viđu posljedstvije
   i pogipše tvari sožaljujem;
   al' je ime neblagodarnosti
   sprama oca pogreška najveća:
   svete pravde strogi su zakoni,
   sve je dužno njima sljedovati,
   prestupnike moj bič nakazuje.

   Grdnu dušu zlom opojenika
   mračne bure uskolebale su;
   nesmislenik gordi pomišljava
   da ga nije moja moćna ruka
   na tron gordi iz ništa popela
   jere bi ga mrake zacarile,
   božeski mu prestol uzdignule,
   pa on tamo po svojojzi ćudi
   da sastavlja novi krug nebesah
   i da dava v'jence besmrtija!

   Rob gluposti, vrag poretka opšteg,
   svemogućstva važnost ne poznaje.
   Mene li se stidi čestvovati
   kojino sam mogućijem slovom
   šar veliki neba blaženoga
   utvrdio na lakom vozduhu?
   kojino sam okean vozdušni
   nasijao sjajnim ostrovima
   i vjenča ih svetim magnetizmom
   te pogledom jedan drugog drži?

   Zakoni su opštega poretka
   moj amanet a život prirode;
   da ih počnu svi mirovi rušit,
   moja bi se silna na njih ruka
   oružala s užasnijem gnjevom:
   ja bih sve njih u grdne komate
   razdrobio, u bezdne zajmio,
   pa bih druge iznova svjetove
   iz mračnoga lona voskresnuo
   i na kola okrunio njina.

   Duh lukavi i zlom zadojeni,
   on je svojoj pogubnoj namjeri
   sve polkove svoje obratio,
   Adama je na zlo prevlastio
   (od vas činom mlađega vojvodu)
   i legion njegov mnogobrojni.
   Adamova lakovjernost grdna
   i njegova nepostojnost lika
   baciće ih u plačevno stanje,
   što i narav ni u snu ne snila.2

   Satanine mračne namišljaje
   vidi moje svevideće oko:
   on je bunu zažeć namislio
   na ravnine neba opširnoga.
   Slijepa mu smjelost pokazuje
   da će vaše sile pob'jediti,
   mene silom prestol ugrabiti,
   prekinuti mirodržni lanac
   pod mojijem privezani tronom,
   sve u mrake utopit mirove.

   Osl'jepljena duša zločestijem
   i vječitom svojom pogibijom,
   misli sa mnom vladu dijeliti,
   dijeliti svemogućstvo sa mnom,
   poslje skupa mirotvorci da smo.
   Adamu je počest obećao
   poslje nas dva najvišu na nebo;
   vojnika je od obadva lika
   obećao svakog okruniti
   po nad jednim velikijem mirom."

   "Ah, presilni i preblagi oče!
   - arhangela oba jednoglasno -
   čudo da nas u kristalne stupce
   te krajnosti dvije ne smrzoše
   kod tvojega trona presv'jetloga -
   premoguće tvoje božestveno
   i sljepota duha Satanina!
   Ko da s tobom, oče, silu mjeri?
   s tobom kome od jednoga slova
   ustrepeću bezdne i mirovi!

   Ah, presveti, milostivi tvorče,
   slabo naše usliši molenje
   za preblagost božestvene duše!
   Tvoj pravedni gnjijev zaustavi
   od vječnoga onog nesretnjika
   i zlijeh mu u zlo pomotnjikah
   te su na prag došli pogibije:
   atom uđe u sunčanu zraku,
   toli neće u nemirnu dušu;
   dako dođu k sebi izgubnici."

   "Otrovnošću nadojena duša
   i zavišću sl'jepom zapaljena
   - reče tvorac vojenačalnicma -
   put istine nigda viđet neće
   ni vkusiti sreće besamrtne.
   Ko pravdine popire zakone,
   karatelja ima užasnoga;
   Satana je, lišen svetilišta,
   na gnjev tvorca obratio strašni,
   zlu vječnome podiga katedru.

   Do kakve je on doša gluposti:
   da prekine lanac mirodržni!
   Šta će tužna pomislit budala:
   da je lanac mirodržni svezan
   za almazne nebrojne stubove
   te se vise u mojoj palati!
   Ne zna da je lanac mirodržni
   svemoguće slovo stvoritelja,
   koje prostor puni mirovima,
   a mirove sretnim angelima!"

   IV

   Dan k večeru bješe već nagnuo
   u cvijetne nebesne ravnine,
   dva vjenčana slavom polkovoca
   uljegoše u guste polkove
   vraga neba, a nesreće oca;
   ka dv'je lađe krilah nadutijeh
   kada idu uskijem kanalom
   kroz pokrite snijegom ravnine, -
   tako oni kroz bijele mase.
   pogubljene vojske prolazahu.
   "Ah, Satano, ravnočini brate,
   - Mihail mu poče govoriti -
   kakve čerte viđu ja pogubne
   na tvoj obraz, i na sve ostale!
   Zar se jesi r'ješio doista
   ispitati gnjev pravedni tvorca
   i u vječnu povrć pogibiju
   sebe samog i sve legione
   te su tvojoj vlasti potčinjeni
   i tvojojzi kruni arhangelskoj?

   Zar se smiješ vragom zlijem nazvat
   oca svoga i oca mirovah,
   koji te je iz jednog atoma
   u vječnoga pretvorio duha,
   okrunio krunom arhangelskom,
   da uživaš vječite sladosti
   u predjele neba blaženoga?
   Ah, Satano, obrati poglede,
   viđi prestol oca prevječnoga:
   on je starA načala i konca!

   Obrati se, dušo izgubljena!
   Prolij tople suze pokajanja
   pred opštijem tvorcem milosnijem;
   poznaj ime svemoguće što je
   i značenje tvoje prama njega;
   ižen' tamu iz slijepa uma
   i zlu zavist iz pakosne duše!
   Blagi tvorac mnogomilostiv je,
   oprostiće tvoje zabluždenje,
   pričislit te u vječno blaženstvo."

   "Ne, ne! - glasom krupnijem progrmje
   zli gubitelj dušah besmrtnijeh,
   da ga čuje stan buntovni pjeo -
   Mihaile, podobni mi činom,
   ali duhom mnogo niži mene,
   jer ti duša, kako moja, nije
   blagorodnom gordošću zaždena,
   proštenija ne ište Satana;
   blagorodna moja namjerenja
   nebo čuje, a znaće mirovi!

   Grka su mi sva blaženstva neba
   dok postignem moje namjerenje
   i pravilo drugo biću dadem;
   ne poznajem ime svemoguće,
   s kojijem mi toliko grozite.
   Rad česa je vaš vladalac gordi
   mene od sna budio vječnoga
   i družinu moju blagorodnu
   kad nam krune samodržavija
   stavit nije na glave mislio?

   Ja bih voli da sam vječno osta
   u sna mirnoj vladi i naručju,
   sa svom svojom svijetlom družinom,
   nego đe sam na svijet iziša
   da umnožim gordost ponositu
   nesnosnoga moga protivnika.
   Neće nigda Satanina duša
   umnožavat slavu protivnika;
   neće nigda Satanina usta
   pohvale mu slova izglasiti.

   Već je hitra Satanina duša
   mračnu tajnu divno razgledala,
   i u nju sam čisto razabrao
   prošlu sudbu gordijeh nebesah,
   i kako je gordi vladac neba
   svemogućstvo sebi prisvojio
   i prostorom strašnim zavladao.
   Moga bića čita sam pričinu
   i sudbinu moju svukoliku
   i družine moje blagorodne.

   Što se gordi neprijatelj diči
   da je tobož mene satvorio
   i svijetle moje legione, -
   tajni slučaj naš je otac bio;
   navlaštito nas je satvorio
   da pravilo biću sačinimo
   i gordosti metnemo granicu,
   da s gordijem vlacem nebesnijem
   dijelimo vladu i mogućstvo,
   da imamo svi jednaka prava.

   Strašna sudba prvijeh nebesah,
   o kojoj je pomislit užasno,
   ona dade smjelom grabitelju
   slučaj zgodan te prostor zavlada,
   i prisvoji ime svemoguće
   svojom voljom, svojim soglasijem.
   Ovo strašno padenje nebesah
   načalo mu u tmine unese,
   tme vjekovah vječno neprohodne
   oko njega nagomila krugom.

   Prostor cjeo u stara vremena
   bješe sv'jetlim zasut šarovima,
   lica tame nigđe bilo nije.
   Šar svakoji jedne veličine,
   sa našijem svaki jednak nebom
   u svjetlosti i u opširnosti.
   Visio se u svaki šar prestol,
   kako što je naš prestol vrhovni,
   na prestol je u svakoje nebo
   vladac bio jedan okrunjeni.

   Veličinu prvijeh nebesah
   iznenada rok užasni stiže:
   nekakva ti pogubna sudbina
   uskoleba prostor i mirove,
   i bure se strašne razgrmješe
   u prošloga okeana3 njedra;
   mirogubni stresi začestiše.
   Čas suđeni zazvoni svjetlosti;
   na veliku i užasnu žertvu
   gladne bezdne otvoriše usta.

   U trenuće oka laganoga
   sva božestva s prestolah padoše,
   svi strmoglav miri polećeše,
   svi se hukom stravičnom skrušiše
   na žertvenik mračne vladalice.
   Pozorišta toga prestrašnoga
   svi umovi predstavit ne mogu:
   kad itahu k pogrebu šarovi,
   jedan drugog u let razdrabljahu,
   na komate lećahu k bezdnama.

   Svi mirovi s opširna prostora
   k pogibiji vječnoj odlećeše;
   jedan samo što nevredim osta
   po nekakvoj slijepoj sudbini,
   na kome se gordi prestol visi
   protivnika moga užasnoga.
   E kud sreća da je i on tada
   u grobnicu panuo mirovah
   i premirne da je noći carstvo
   svud svjetlosti pogasilo zraku!

   Na zlu sudbu palijeh nebesah
   noć i pustoš carstvo uzdigoše;
   no slijepe ove vladalice
   besilne se odmah pokloniše
   upornome svome soperniku!
   Djejatelni vlastitelj nebesni
   iz haosa zdrobljenih nebesah
   poče male stvarati mirove,
   slabima ih punit žiteljima,
   kako će mu sve pokorno biti.

   Evo slučaj - sa užasom kriknu -
   s kojijem je smjeli vladac neba
   svemogućstva ime polučio,
   al' Satana otkriva tainu!
   Na opširne nebesne ravnine
   ištem vladu da podijelimo
   i nebesa pala vozdvignemo,
   prvi zakon da prirodi damo,
   nek se svaki sa vrhovnom vlašću
   na svom nebu gordi i veliča!

   Znam ja silu moga sopernika
   i njegovo postojanstvo strašno,
   al' se kunem svijetlim oružjem
   i mojijem nepobjednim štitom,
   sa hrabrošću mojijeh vojvodah,
   svim oružjem moga legiona,
   iskrenošću lika Adamova,
   da namjeru ispunit hoćemo
   al' svi žertva biti blagorodna:
   vječan pokoj vječnoje blaženstvo!"

   Vožd pogubni kad riječ izreče,
   punu k tvorcu otrovne zavisti,
   milioni jeknuše glasovah
   u razvratne, odmetne polkove:
   pozdravlja ga s udivljenjem svaki,
   jednoglasno vjernost izražuju.
   Koleblju se gusti legioni
   ka po ravni sazrela žitija
   koja kosu k pogibiji bruse
   kad ih ludi uzmute vihori.

   "O zavisti preotrovne žertvo,
   vinovnici vječne pogibije!"
   - Gavril poče arhangel zboriti;
   no hulenja hiljade krikovah
   na višnjega i na dva vojvode
   oko njih se počeše horiti,
   Gavrilovu riječ presjekoše.
   Digoše se dva vjerni vojvode,
   na zefirna polećeše krila
   među svoje blažene polkove.

   Satanini zloumišljenici
   idu k njemu s opšteg dogovora:
   Alzzenk, Ilzhud i Alzavalg gordi,
   Obenizrem i Jaobaz zlobni,
   zlome caru tešku krunu daju,
   s kojom krune svoju pogibiju
   opštom voljom izgubljene vojske.
   Zli vladalac kad se sa zlom vjenča,
   pozdravi mu odsvud zagrmješe -
   on vjernosti gordo zahvaljuje.

   Evo Adam, evo Noelopan,
   evo Razec i evo Askela:
   od njihova nesretnjega lika
   otpadnika neba pozdravljaju,
   kunu mu se bit družina vjerna,
   samo svoju riječ da održi -
   da ih kruni samodržavijem
   po nad jednim, ka je reka, mirom.
   Ah, nesretni rode slavoljubni,
   skupo li te ta pogreška stade!

   V

   Tihi pokoj neba blaženoga
   provrže se strašnim pozorištem:
   u nj se raspre razviše znamena,
   krikovi ga hore hulenija,
   rat krvavi u nj je uzavrio;
   legionah stravična kretanja,
   slavom ratnom opitijeh ljutom,
   koleblju ga opštim dviženijem;
   vrag je neba grdni pohitao
   da ispita nakaz zasluženi.
   Dva višnjega vjerni vojevode
   pripravljaju hitro legione,
   žedno hite krvavome boju,
   raspaljeni gadnim hulenijem
   mračne duše neba odmetnika.
   Dugački se rede legioni
   na poljane neba prostranoga
   s obadvije strane naporedu;
   drugi stoje ka mase oblačne
   na vozduhu, k boju pripravljeni.

   Vid podobni oku predstavljaju
   pogled gordi sjevernih ljesovah
   kad ih zima u kipu obuče,
   i nad njima na prevedrom nebu
   kad se oblak napoli razdvoji
   te u dvije nepregledne mase
   s dva protivna uzmućena vjetra, -
   vid ti takvi dva strašni voinstva
   predstavljahu na polja nebesna
   k krvavoj se borbi gotoveći.

   Lomnom jekom vojničke muzike,
   sprovođenom ratnim vosklicima,
   zatutnješe nebesne ravnine.
   Boj se uždi među besmrtnima
   u najviši stepen svirjeposti;
   revnivi se nadskaču vojvode
   ko će veću hrabrost pokazati:
   vjerni tvorcu kazat usrdije,
   a nevjerni k cjelji naprezaju
   da svemoćnim tronom zavladaju.

   O sljepoćom opojena zlobo,
   o zla žertvo duše izgubljene,
   rat ste digli na svemogućega!
   Bi nesretnji morehoci pređe,
   - postignuti korabljekrušenjem
   na sredinu bučna okeana,
   kad okrenu suncu na rađanje
   tražeć u njem sebi spasenija -
   pređe sunce rukam dokučili
   no vi moćnim tronom zavladali.

   Svi ledovi dva protivne pola
   te na dvije mase počivaju
   i, slomjeni naporom vjetrovah,
   te u sante idu i komate
   po prostoru nemirnijeh poljah
   ne prosiplju toliko strijelah
   ka dv'je vojske jedna protiv druge,
   ne kazuju toliko poloma
   ka u borbi što nebesnoj vidiš
   izlomjena štita i oružja.

   Dva dni sv'jetla, dvije noći sjajne
   u jarosti boj jednaki traja;
   s obje strane besmrtne vojnike
   na gomile vidiš povaljene,
   svi u ljute rane ogreznuli;
   ma se napij vode besmrtija,
   malo tuguj, pa izdravi odmah.
   Na hiljade udvoji se vide
   po vozduhu i po ravninama,
   bez velike mješanije masah.

   Koplja, mači i plamene str'jele
   angelskom su krvlju obojeni;
   manji, viši besmrtni vojvode
   na ognjenim lete kolesnicam,
   opojeni vojničkom hrabrošću,
   strašnu borbu vojsci pokazuju;
   mnogi, ljutim postignut ranama,
   svrgnut padne s svoje kolesnice
   na ravnine među redovima
   dvije vojske krvlju okupate.

   Treće jutro pozorišta strašna
   kad zaigra u polja nebesna,
   Adam s likom svojijem odstupi
   iz nesrećna boja pogubnoga
   sa dubokim duše pokajanjem.
   Na njega se žestokošću srde
   Noelopan, Razec i Askela,
   i ostali mnogi prvijenci,
   što imenom stidnoga izdajstva
   čest pomrači svoga legiona.

   "O potčini meni vojevode,
   kojeno je slavoljubje sl'jepo
   i plamena slava brana digla
   s soglasijem mojim vojevati
   na svojega svemogućeg tvorca,
   ne dižite glasa protiv mene!
   Pogrešku sam pozdno grdnu pozna,
   bezrasudno naše zabluđenje
   i što važi ime svemogući; -
   grob je otprt naše pogibije!

   Na ognjenoj leteć kolesnici,
   pred svanuće san me laki stiže;
   u njem viđeh strašno vidjenije
   na nakazu tvorca razgnjevljena.
   Ta je sila i gnjijev pravedni
   moju tužnu zabluđenu dušu
   uplašila i oledenila.
   Strašno bješe ludu prestupniku
   svevišnjega oca mogućega
   obučena gnjevom pogledati!

   Poslje strašna njegova karanja,
   koga nebo jošt viđelo nije,
   legioni dva vjerne vojvode
   zabunjena pognaše Satanu
   i njegovu izgubljenu vojsku,
   na granice neba doćeraše,
   ugnaše ih u bezdnu nesitu
   rasplamanu smradljivom stihijom;
   bogomrski car sa svojom vojskom
   u goreću potonuše bezdnu.

   Bič pravedni svemoguće ruke
   kada ugna odmetnika neba
   u kipeću plamenom pučinu,
   onda vojnstvo pobijedonosno,
   predvođeno s dva svoje vojvode,
   na nas silom nepobjednom udri,
   zajmi i nas strašnijem kricima
   iz nebesnog blaženog žilišta
   tragom našeg zloga prevlasnika,
   zlu pobjedu da s njim dijelimo.

   Sveto slovo premilosna oca
   nas s granice vječne pogibije
   svemogućom voljom zaustavi.
   Vjerni nebu tada legioni
   u okove teške i plačevne
   sve nas listom okovaše jako,
   na šar mračni neobdjelan neki
   nas baciše, da lance nosimo,
   đe blaženstva spomen iščezava,
   đe mračnošću sfera uzbunjena!"

   Zla pričina i zla predvještatelj
   kad zlu sudbu legionu kaza,
   na njihova božestvena mrtvo,
   vocari se uhilenje mrtvo,
   pogibe im živost božestvena
   na dviženja i na njina lica.
   Vid familje čisla velikoga,
   kad se liši svijetle nadežde
   i s groba se uhiljena vraća,
   predstavljahu polci Adamovi.

   Vrag nebesni sa sl'jepom jarošću
   sve jednako bitku produžuje
   i sve žešću i očajaniju.
   On užasne primjere hrabrosti
   kazivaše na poprištu bojnom;
   oko njega strašne mješanije
   predstavljahu tušte besmrtnikah.
   Trudno bješe neba otpadnika
   i vojene njegove polkove
   nadvladati u krvavoj bitki.

   Treći danak sa stravičnom hukom
   već prebježa ravnine nebesne;
   večerom se dva vojvode vjerni
   predstaviše tvorcu pred prestolom,
   premilosna oca umoljaju
   da oružja od obije vojske
   smrtonosnim naostri udarom:
   "Već hulenja - kažu - Satanina
   i njegove nerasudne vojske
   nas su vrgla u očajanije."

   "Neću - kaže - dva vjerni vojvode,
   zavjet sveti vječno narušiti;
   što sam jednom vjenča besmrtijem
   smrtnu kosu ispitati neće!
   Zlobom k nebu vrage opojene
   ja sam čeka na pokajanije;
   mislio sam da će se sjetiti
   dara moga, vječnoga blaženstva,
   i dužnosti tvari k tvoritelju,
   neba slatkog uveselenija.

   Jer angela jednog nebesnoga
   da uliješ sveto naslaždenje
   u gordi stas kedra nebesnoga,
   bi bezdušni velikaš sadovah
   poletio po nebesnoj sferi
   al' se s vrha do dna rastopio
   od preslatke duhovne naslade;
   al' zavišću duše sledenjene
   blagost tvorca jesu prenebregle,
   lišile se vječno naslađenja.

   Već su vjesi, sveti oblik pravde,
   zlom svojijem grdno prepunili,
   nagnuli ih k svojoj pogibiji.
   Dan četvrti sjutra će granuti
   na njih strašnim gnjevom nakazanja
   i vječite njine pogibije;
   čuće sjutra udar svemogući,
   tresk će njegov ispitat užasni,
   sjutra će se odzvat slava tvorca,
   vi joj sjajnu likovat pobjedu.

   Sva nebesna kola mirodržna,
   i dvižima i nepodvižima,
   praznovaće sjutra u horima
   udar strašni moguće desnice.
   Grdne bezdne, mračne i nijeme,
   snom vječnijem mrtvo uspavane,
   sjutra će se zatrest jekom slave
   presilnoga protivnika njina;
   hoću sjutra udar dati strašni,
   da ga i ja mogu nazvat silnim!

   Nepravda je Satanine duše
   zla šar crni u vozduh izvela:
   ad se zove, zlosti mučilište,
   zloga cara mračno vladjenije.
   Vrag se neki crni u njem neba
   gordi adskim samodržavijem,
   zaslužena to mu je nagrada
   i njegovu zlobnu legionu
   što su s' digli nebom zavladati,
   višnjeg tvorca prestola lišiti.

   Šar je ovaj dosta pogolemi
   jedna masa crna i plačevna,
   sostav noći i vječnog ridanja;
   dv'je stihije u njem su užasne,
   razljućene najvišom krajnošću -
   stud i oganj, razduti burama,
   sprovođeni strašnim olujama,
   na sve kraje carstva Satanina
   strašnom hukom hore neprestano
   u protivne svoje vihorove.

   Stiks je carstvo zločestiva cara
   sa svojijem kipećim volnama
   i smolnijem smradnijem plamenom,
   s ledovima, s užasnim mrazima
   devetstručnim okružio vjencem:
   polu carstva smolnim i plamenim,
   polu carstva mraznim i ledenim.
   Ovaj grdni mnogostručni v'jenac
   vri stravično u svoje krugove
   sa ljutošću svojom mučitelnom.

   Kocita će plačevni valovi
   tamo poteć sa vodom nečistom
   mučenija neba otpadnikah,
   a za njime Flegeton i Mente
   sa ljutošću ada nesitoga;
   među dvije protivne stihije
   tamo teče tajni potok Lete,
   na njem straže kćeri Gorgonove
   da pregnusni neba odmetnici
   od struje mu prijatne ne vkuse.

   Mučitelno vraga neba carstvo
   niskijem je svodom nadneseno
   kruta tuča neobdjelanoga;
   po njega je okean veliki
   smolne smradne vode zauzeo,
   koja kipi s užasnom ljutošću,
   pružajući blijede plamove,
   smrtne strave i vida punane,
   s plamovima kola dima smradna,
   te miješa mrake sa bljednošću.

   U njedrima gadna okeana
   hiljadu se nadimlju volkanah,
   izrigaju s muklijem ječanjem
   nad povrhnost duboke pučine
   strašne vitle dima i plamena,
   o tučnom ih svodu razbijaju.
   Kad volkani smradljivo dihanje
   u utrobu raspaljenu vrate,
   za njima se užasne propasti,
   pune dima i plama, otvore.

   Svi bregovi kipeće pučine
   brdima su čestim zasijati,
   no golijem, vida plačevnoga;
   iz njih biju stravični volkani
   koji žednu i mračnu utrobu
   pune gadnom smjesom okeana,
   i opet je na mračnu pučinu
   okeana istoga mrskoga
   bljuju s jekom krupnom i užasnom
   u oblake dima i plamena.

   U tartaru, carstvu huliteljah,
   priroda je sve užase svoje
   sa jarošću najvećom ulila;
   priroda je tamo poselila
   sva strašila u bezobraziju,
   te bjesuju i za žertvom riču
   u mrakama po gadnim volnama;
   tamo hidre strahovite fište,
   mnogoglave, na velika jata,
   dignutijeh nad pučinom glavah;

   tamo mrske bez broja ehidne
   iz prostrane i žedne utrobe
   dižu mukle i plačevne glase;
   himere su tamo i drakoni
   na velika stada razasuti,
   sa užasom lete po pučini
   dug prirode strašni da ispune;
   tamo zmije veličine grdne,
   krokodili, gadna čudovišta,
   u mrakama čekaju Satanu;

   tamo lete užasne furije
   s krikovima adu priličnima,
   smirit sebe u mrake ne mogu,
   iako je njihova stihija,
   jer ih muči zla ćud i opaka
   da mučenje svoje uspu crno
   na slijepe neba mutitelje.
   Zlost njihova prevoshodi mnogo
   svaku ostrost zuba u tartaru,
   svako žalo repa otrovnoga.

   Mračnoga je polovinu carstva
   grozna zima vječno sledenila;
   tamo mrazi u stepen najveću
   žitkosti su vodne skamenili,
   mećave se hore kolačima,
   svakog časa gorda brda penju,
   svakog časa raznose ih hitro,
   razvijaju u ljute vihore;
   tamo magle punane snijega
   i krupnoga spuštaju se grada.

   Dva vojvode, vjerne moje sluge!
   huče strašno adski uragani,
   a vulkanska mračna grla ječe,
   riču grdna tartarska strašila,
   zveče lanci s jarošću uždeni,
   buče volne s mučiteljskom bukom:
   sve glas sliva pod svodom mračnijem;
   tutnji tartar iz mračne utrobe
   strašnim grlom, zlom opštega glasa:
   sve za žertvom huliteljah čezne!"

   Pošto riječ svemogući svrši
   i objavi vjernim vojvodama
   strašnu kaznu i pogibelj vječnu
   vraga neba i soputnikah mu,
   arhangeli s blagogovjenijem
   od višnjega odoše prestola
   među vjerne nebesne polkove,
   koji strašnu i krvavu borbu
   s carem ada jednako vođahu;
   u boj hučni i oni uđoše.

   Na nebu se dan četvrti javi
   sa najvišom bojnom žestokošću;
   šum prolama nebesne ravnine
   zlobne vojske bogohulenijem.
   Gorda glava mračna vladaoca
   nepobjednom već mišljaše da je;
   ne zna da je svoje sudbe čašu
   prepunio crnoga otrova,
   čas ne vidi đe se primaknuo
   da mu zvekne vječnom pogibijom.

   U jedan mah, ka da munja sinu,
   tušta velja teškoga oblaka,
   bijeloga, u jednojzi masi,
   tronodržnu svu obuze goru;
   u vidu se uredi vijenca
   pravilnoga, no debljinom strašna,
   pa se poče vrćet sa hitrinom
   na zefirna razljućena krila
   oko trona i gore sveštene
   sa potresnom preužasnom jekom.

   Svekolike borbe okeanah
   koje čine sa krutim skalama
   u najveću njihovu bjesnoću,
   svekolike napore vjetrovah
   što se čuju na zemnome šaru
   protiv svijeh gustijeh ljesovah
   da u jedan glas mogući sliješ,
   jek bi njihov slab veoma bio
   da pokaže krupnu silu glasa
   kojim oblak vitleći ječaše.

   Ovo čudno nenadno javlenje
   boj krvavi na nebu prekide;
   svi vojnici, vjerni i nevjerni,
   k tronu tvorca pogled obratiše,
   ma nevjerni sve jednako hule
   ime neba i slave Gospoda;
   dok svakoje nebesno svjetilo
   tečenije svoje zaustavi
   i svjetlosti svoje polovinu
   svako vrati pod plamenu krunu.

   Odjednom se oblak razječani
   u dva pola stravično sastavi;
   na njima se odjednom pojavi
   kolesnica kako sunce sv'jetla,
   hiljadama munjah upregnuta
   te je voze na ognjena krila.
   Svemogući na njoj sjedijaše
   sa gnjijevom vooružan strašnim.
   O, kako mu plameni pogledi
   sijevahu s užasnom ljutošću!

   Pušti str'jelu sjajnu i krilatu
   iz svojega almaznoga luka
   na Satanu, grdna otpadnika,
   na njegove mrske legione;
   i krilata poleće strijela
   u ognjenoj velikoj koloni.
   Zvek njegova almaznoga luka,
   silnu huku njezina poleta
   nemam čemu nigđe upodobit
   do njegovoj premogućoj sili.

   I krilata pogodi strijela
   na sredinu vojske bogohulne,
   tu se s gnjevom ognjenijem razbi:
   hiljade se kroz otpadnu vojsku
   od nje strašnih razječa gromovah.
   Car tartara i njegova vojska
   popadaše na polje sraženja,
   poraženi strijelom višnjega
   i njenijem plamom opaljeni,
   oblačeni u vječno crnilo.

   Od udara ovog svevišnjega
   bezdne hladne zasute atomom,
   koje dosad ime ne poznaše
   do sna hladna i tišine mrtve,
   ne zefira, ne luče, ne glasa -
   sad ih moćna potrese desnica,
   te joj n'jeme iz mračne utrobe
   podjeknuše svemogućom slavom;
   smrt iz svoje prevječne grobnice
   ovaj udar u njima probudi.

   Od Gospodnje strijele udara
   potrese se osv'jetljeno biće:
   nepregledna sva nebesna kola;
   mirijade sv'jetlijeh mirovah
   tajnom sudbom i strašnijem stresom
   iz svojijeh kolah iskočiše,
   srojiše se tvorcu oko trona,
   svaki punan besmrtnog voinstva,
   i otada voljom svevišnjega
   postadoše nebesni kuriri.4

   Svemogući pobjeditelj sjajni
   tek strijelu gromonosnu baci
   iz silnoga i zvečnoga luka
   na Satanu, neba otpadnika,
   i porazi nevjerne polkove -
   u trenuć se munje upregnute
   u sveštenu tvorca kolesnicu
   dugom k jednoj sve naviše strani,
   povratiše polet kolesnici.
   Gospod slave na tron se povrati!

   Zaigra mu kruna nad prestolom
   u cijeloj lučesipnoj slavi,
   i ostala nebesna svjetila
   sa živošću novom uzigraše.
   Dva vojvode i vjerno voinstvo,
   i sva vojnstva stekšijeh mirovah,
   u oblačne nepregledne hore
   uzlećeše po blaženoj sferi,
   pojuć slavu pobjednika tvorca
   i ljubavi vječite blaženstvo.

   Dan četvrti strašnoga javlenja
   mogućnosti Gospodnje desnice
   bješe blizu sveštenog odiha:
   himni svete slave počinuše
   i grmljave slatkijeh muzikah;
   legioni u duge redove
   sa poretkom volje svemoguće -
   svaki k svome letijaše miru
   te mu ga je Gospod slave silne
   naznačio za vječno blaženstvo.

   Dva vrhovna vojenačalnika
   obratiše velike polkove
   da ćeraju neba otpadnika
   iz predjelah blaženog žilišta
   u tartarsko mračno vladjenije
   na vječita njina mučenija.
   Divna kretnja bješe i stravična
   vjerne vojske i pobjedonosne
   k pob'jeđenoj Sataninoj vojsci
   i užasom smrtnim obuzetoj!

   Otpadnici neba, ustrašeni,
   pred blaženom pobjegoše vojskom
   s krikovima strave i hulenja.
   Prenesretnja vojska mrake cara
   mrzak li je oblik polučila
   po pravednoj nad njome razrazi:
   crna lica, roge i repove,
   mnogima se rasklopila usta,
   a mnogima za vrat obrnula,
   jošt izroda svakoga gadnosti.

   Nemilosno vjerne sluge neba
   hulitelje svoga tvorca gone,
   zlo ćeraju s svijetloga dana
   u kipeće bezdne tartarove,
   na nebesnu dognaše granicu.
   Stup veliki mračni sačiniše
   Satanini soputnici grdni
   od vječnoga svoga padenija
   s sjajnog neba do propasti ada,
   te u strašnom vidu dubijaše.

   Tri dana su adski legioni
   neprestano za njinijem carem
   sipali se crnijem potokom
   s kraja neba u utrobu ada.
   Prestrašno je ovo pozorište
   sve užase mnogo nadvisilo:
   kad padahu kriveći se polci
   u dimljiva žvala tartarova,
   žedno tartar drhteći ječaše,
   grdnu žertvu radosno žderaše.

   Kad se sabra sila nečestiva
   pod tučnijem svodom raskaljenim,
   uzavreše dreke i krivanje
   od vragovah i od čudovištah;
   činjaše se da ih svod tartara
   neće moći uzdržat nikako,
   nego da će tresnut u komate.
   Dok zaurla Cerber iz dubine
   da je stado u svoju torinu
   i da straži vrata od tartara.

   VI

   Po pobjedi strašnoj nad Satanom
   veliko se sobranije steče
   u palatu cara prevječnoga:
   arhangeli prvoprestolnici
   i premnoge hiljade sjajnijeh
   heruvimah i pak serafimah
   blagodare tvorcu mogućemu
   rad povratka blažene tišine,
   za svijetlu njegovu pobjedu
   nad vladalcem zlosti i nesreće.
   Svemogući u opštemu skupu
   nakazanje Adamovo javlja:
   "Šar ću jedan - kaže - postaviti
   nedaleko od mračnoga ada
   rad vremenog teškog zatočenja
   Adamova i njegova lika;
   šar će ovaj bit sastavljen mali
   od haosa i mračne prašine,
   stihije ću na njem poumjerit,
   a vremenu nepostojnost dati.

   Mir ću grubi ovaj Zemlja nazvat.
   Biće ona vodom izobilna,
   cijela će biti zasjejana
   raznog roda proizrastjenijem;
   na nju će se životne porode,
   u vozduhu, vodi i na suho,
   razne rasut u izobiliju:
   tu će biti tihijeh porodah,
   a biti će isto grabljivijeh
   i otrovna gada puzećega.

   Kako što sam gordu caru ada
   i njegovu zlome legionu
   spomen živi neba blaženoga
   rad nakaze veće ostavio,
   tako danas lišavam Adama
   s buntovnijem svojim legionom
   blaženoga žilišta spomena,
   da ni jedna najmanja častica
   u duše im od njeg' ne ostane,
   ka da nebo nijesu gledali.

   Za nakazu njihova nemira
   nemirni se njihovi duhovi
   u okove blatne tjelesine
   jedan vijek osuđuju kratki;
   neka oni črez judol plačevnu
   lance teške s burama nemira
   u stenjanju prenesu gorkome;
   neka svoju nepostojnost grdnu
   sa prokletstvom tamo oplakuju
   u suzama i u ridaniju;

   nek tijela svoja prepitaju
   sa bilijem i njinim sjemenom,
   vodom hladnom i sa životnima.
   Njihovo će kratko zatočenje
   bit im tužno nepostojnoj duši:
   sa plačem će na zemlju padati,
   sa plačem će na zemlji živiti,
   sa plačem se u vječnost vraćati,
   mučitelj će jedan drugom biti,
   svaki sebe poosob najveći.

   Smrt ću izvest iz mračne tavnice,
   na zemlju je puštit među njima,
   preodjetu u raznim vidima:
   neka stravom između njih trči,
   čineć strašna opustošenija.
   Ova će ih tirjanstva carica
   nemilosno, s užasnijem vidom,
   nasilstveno, po svojemu pravu,
   svoboditi od teškoga jarma,
   te ih vraćat u život duhovni.

   Nepostojne njihove nadežde!
   Kad pomisle da su ih pristigli,
   onda će im dalje izmaknuti.
   Ova njina pišta prijevarna
   biće sumnjom otrovana ljuto;
   lakovjerni zemaljski sužnjevi
   bič će strašni sumnje ispitati:
   ona će ih svuda sprovodati,
   ona će ih svuda pretjecati
   i poglede njine k budućnosti.

   Lice smrtno na zemlji čovjeka
   prilično će biti angelskome,
   samo teke jednu iskru malu
   vdohnut ću mu nebesne ljubavi
   u njegovu zemnome plođenju,
   da mu tužnu i kukavnu sudbu
   kolikogod ona ublažaje;
   jer on opet, ako i zabunjen,
   sveđer umno ostaje tvorenje
   i car zemlje, iako u ropstvu.

   Čovjek volje ostaje svobodne
   ka svi drugi besmrtni duhovi;
   njegova će duševna tablica
   s obje strane biti načertana
   s dva sasvijem protivna zakona:
   na jednu će zakon pravde blage
   bit u svete načertan linije,
   na drugu će prevlasnika njina
   zla svakoga crnjat se zakoni -
   adski spomen sveze sa Satanom.

   Moć će čovjek ova dva zakona,
   kad posveti misli mojoj pravdi,
   bez nikakve muke različiti;
   ali adsko prokletije duha
   čovjeka će češće pljenivati.
   Ova borba pravde i nepravde,
   što je nebo tri dni kolebala,
   biće ona sa svijem užasom
   pečatana na dušu čovjeku,
   da mu ropstvo gorči i koleblje.

   Sa prvijem Adam pokoljenjem
   na zemlji će ljuto postradati
   od Satane dušegubitelja
   (jer će Adam prvi plot čovječku
   oblač

2. 

   ' 2011-12-29 21:36:24 +0000

   vraga neba i soputnikah mu,
   arhangeli s blagogovjenijem
   od višnjega odoše prestola
   među vjerne nebesne polkove,
   koji strašnu i krvavu borbu
   s carem ada jednako vođahu;
   u boj hučni i oni uđoše.

   Na nebu se dan četvrti javi
   sa najvišom bojnom žestokošću;
   šum prolama nebesne ravnine
   zlobne vojske bogohulenijem.
   Gorda glava mračna vladaoca
   nepobjednom već mišljaše da je;
   ne zna da je svoje sudbe čašu
   prepunio crnoga otrova,
   čas ne vidi đe se primaknuo
   da mu zvekne vječnom pogibijom.

   U jedan mah, ka da munja sinu,
   tušta velja teškoga oblaka,
   bijeloga, u jednojzi masi,
   tronodržnu svu obuze goru;
   u vidu se uredi vijenca
   pravilnoga, no debljinom strašna,
   pa se poče vrćet sa hitrinom
   na zefirna razljućena krila
   oko trona i gore sveštene
   sa potresnom preužasnom jekom.

   Svekolike borbe okeanah
   koje čine sa krutim skalama
   u najveću njihovu bjesnoću,
   svekolike napore vjetrovah
   što se čuju na zemnome šaru
   protiv svijeh gustijeh ljesovah
   da u jedan glas mogući sliješ,
   jek bi njihov slab veoma bio
   da pokaže krupnu silu glasa
   kojim oblak vitleći ječaše.

   Ovo čudno nenadno javlenje
   boj krvavi na nebu prekide;
   svi vojnici, vjerni i nevjerni,
   k tronu tvorca pogled obratiše,
   ma nevjerni sve jednako hule
   ime neba i slave Gospoda;
   dok svakoje nebesno svjetilo
   tečenije svoje zaustavi
   i svjetlosti svoje polovinu
   svako vrati pod plamenu krunu.

   Odjednom se oblak razječani
   u dva pola stravično sastavi;
   na njima se odjednom pojavi
   kolesnica kako sunce sv'jetla,
   hiljadama munjah upregnuta
   te je voze na ognjena krila.
   Svemogući na njoj sjedijaše
   sa gnjijevom vooružan strašnim.
   O, kako mu plameni pogledi
   sijevahu s užasnom ljutošću!

   Pušti str'jelu sjajnu i krilatu
   iz svojega almaznoga luka
   na Satanu, grdna otpadnika,
   na njegove mrske legione;
   i krilata poleće strijela
   u ognjenoj velikoj koloni.
   Zvek njegova almaznoga luka,
   silnu huku njezina poleta
   nemam čemu nigđe upodobit
   do njegovoj premogućoj sili.

   I krilata pogodi strijela
   na sredinu vojske bogohulne,
   tu se s gnjevom ognjenijem razbi:
   hiljade se kroz otpadnu vojsku
   od nje strašnih razječa gromovah.
   Car tartara i njegova vojska
   popadaše na polje sraženja,
   poraženi strijelom višnjega
   i njenijem plamom opaljeni,
   oblačeni u vječno crnilo.

   Od udara ovog svevišnjega
   bezdne hladne zasute atomom,
   koje dosad ime ne poznaše
   do sna hladna i tišine mrtve,
   ne zefira, ne luče, ne glasa -
   sad ih moćna potrese desnica,
   te joj n'jeme iz mračne utrobe
   podjeknuše svemogućom slavom;
   smrt iz svoje prevječne grobnice
   ovaj udar u njima probudi.

   Od Gospodnje strijele udara
   potrese se osv'jetljeno biće:
   nepregledna sva nebesna kola;
   mirijade sv'jetlijeh mirovah
   tajnom sudbom i strašnijem stresom
   iz svojijeh kolah iskočiše,
   srojiše se tvorcu oko trona,
   svaki punan besmrtnog voinstva,
   i otada voljom svevišnjega
   postadoše nebesni kuriri.4

   Svemogući pobjeditelj sjajni
   tek strijelu gromonosnu baci
   iz silnoga i zvečnoga luka
   na Satanu, neba otpadnika,
   i porazi nevjerne polkove -
   u trenuć se munje upregnute
   u sveštenu tvorca kolesnicu
   dugom k jednoj sve naviše strani,
   povratiše polet kolesnici.
   Gospod slave na tron se povrati!

   Zaigra mu kruna nad prestolom
   u cijeloj lučesipnoj slavi,
   i ostala nebesna svjetila
   sa živošću novom uzigraše.
   Dva vojvode i vjerno voinstvo,
   i sva vojnstva stekšijeh mirovah,
   u oblačne nepregledne hore
   uzlećeše po blaženoj sferi,
   pojuć slavu pobjednika tvorca
   i ljubavi vječite blaženstvo.

   Dan četvrti strašnoga javlenja
   mogućnosti Gospodnje desnice
   bješe blizu sveštenog odiha:
   himni svete slave počinuše
   i grmljave slatkijeh muzikah;
   legioni u duge redove
   sa poretkom volje svemoguće -
   svaki k svome letijaše miru
   te mu ga je Gospod slave silne
   naznačio za vječno blaženstvo.

   Dva vrhovna vojenačalnika
   obratiše velike polkove
   da ćeraju neba otpadnika
   iz predjelah blaženog žilišta
   u tartarsko mračno vladjenije
   na vječita njina mučenija.
   Divna kretnja bješe i stravična
   vjerne vojske i pobjedonosne
   k pob'jeđenoj Sataninoj vojsci
   i užasom smrtnim obuzetoj!

   Otpadnici neba, ustrašeni,
   pred blaženom pobjegoše vojskom
   s krikovima strave i hulenja.
   Prenesretnja vojska mrake cara
   mrzak li je oblik polučila
   po pravednoj nad njome razrazi:
   crna lica, roge i repove,
   mnogima se rasklopila usta,
   a mnogima za vrat obrnula,
   jošt izroda svakoga gadnosti.

   Nemilosno vjerne sluge neba
   hulitelje svoga tvorca gone,
   zlo ćeraju s svijetloga dana
   u kipeće bezdne tartarove,
   na nebesnu dognaše granicu.
   Stup veliki mračni sačiniše
   Satanini soputnici grdni
   od vječnoga svoga padenija
   s sjajnog neba do propasti ada,
   te u strašnom vidu dubijaše.

   Tri dana su adski legioni
   neprestano za njinijem carem
   sipali se crnijem potokom
   s kraja neba u utrobu ada.
   Prestrašno je ovo pozorište
   sve užase mnogo nadvisilo:
   kad padahu kriveći se polci
   u dimljiva žvala tartarova,
   žedno tartar drhteći ječaše,
   grdnu žertvu radosno žderaše.

   Kad se sabra sila nečestiva
   pod tučnijem svodom raskaljenim,
   uzavreše dreke i krivanje
   od vragovah i od čudovištah;
   činjaše se da ih svod tartara
   neće moći uzdržat nikako,
   nego da će tresnut u komate.
   Dok zaurla Cerber iz dubine
   da je stado u svoju torinu
   i da straži vrata od tartara.

   VI

   Po pobjedi strašnoj nad Satanom
   veliko se sobranije steče
   u palatu cara prevječnoga:
   arhangeli prvoprestolnici
   i premnoge hiljade sjajnijeh
   heruvimah i pak serafimah
   blagodare tvorcu mogućemu
   rad povratka blažene tišine,
   za svijetlu njegovu pobjedu
   nad vladalcem zlosti i nesreće.
   Svemogući u opštemu skupu
   nakazanje Adamovo javlja:
   "Šar ću jedan - kaže - postaviti
   nedaleko od mračnoga ada
   rad vremenog teškog zatočenja
   Adamova i njegova lika;
   šar će ovaj bit sastavljen mali
   od haosa i mračne prašine,
   stihije ću na njem poumjerit,
   a vremenu nepostojnost dati.

   Mir ću grubi ovaj Zemlja nazvat.
   Biće ona vodom izobilna,
   cijela će biti zasjejana
   raznog roda proizrastjenijem;
   na nju će se životne porode,
   u vozduhu, vodi i na suho,
   razne rasut u izobiliju:
   tu će biti tihijeh porodah,
   a biti će isto grabljivijeh
   i otrovna gada puzećega.

   Kako što sam gordu caru ada
   i njegovu zlome legionu
   spomen živi neba blaženoga
   rad nakaze veće ostavio,
   tako danas lišavam Adama
   s buntovnijem svojim legionom
   blaženoga žilišta spomena,
   da ni jedna najmanja častica
   u duše im od njeg' ne ostane,
   ka da nebo nijesu gledali.

   Za nakazu njihova nemira
   nemirni se njihovi duhovi
   u okove blatne tjelesine
   jedan vijek osuđuju kratki;
   neka oni črez judol plačevnu
   lance teške s burama nemira
   u stenjanju prenesu gorkome;
   neka svoju nepostojnost grdnu
   sa prokletstvom tamo oplakuju
   u suzama i u ridaniju;

   nek tijela svoja prepitaju
   sa bilijem i njinim sjemenom,
   vodom hladnom i sa životnima.
   Njihovo će kratko zatočenje
   bit im tužno nepostojnoj duši:
   sa plačem će na zemlju padati,
   sa plačem će na zemlji živiti,
   sa plačem se u vječnost vraćati,
   mučitelj će jedan drugom biti,
   svaki sebe poosob najveći.

   Smrt ću izvest iz mračne tavnice,
   na zemlju je puštit među njima,
   preodjetu u raznim vidima:
   neka stravom između njih trči,
   čineć strašna opustošenija.
   Ova će ih tirjanstva carica
   nemilosno, s užasnijem vidom,
   nasilstveno, po svojemu pravu,
   svoboditi od teškoga jarma,
   te ih vraćat u život duhovni.

   Nepostojne njihove nadežde!
   Kad pomisle da su ih pristigli,
   onda će im dalje izmaknuti.
   Ova njina pišta prijevarna
   biće sumnjom otrovana ljuto;
   lakovjerni zemaljski sužnjevi
   bič će strašni sumnje ispitati:
   ona će ih svuda sprovodati,
   ona će ih svuda pretjecati
   i poglede njine k budućnosti.

   Lice smrtno na zemlji čovjeka
   prilično će biti angelskome,
   samo teke jednu iskru malu
   vdohnut ću mu nebesne ljubavi
   u njegovu zemnome plođenju,
   da mu tužnu i kukavnu sudbu
   kolikogod ona ublažaje;
   jer on opet, ako i zabunjen,
   sveđer umno ostaje tvorenje
   i car zemlje, iako u ropstvu.

   Čovjek volje ostaje svobodne
   ka svi drugi besmrtni duhovi;
   njegova će duševna tablica
   s obje strane biti načertana
   s dva sasvijem protivna zakona:
   na jednu će zakon pravde blage
   bit u svete načertan linije,
   na drugu će prevlasnika njina
   zla svakoga crnjat se zakoni -
   adski spomen sveze sa Satanom.

   Moć će čovjek ova dva zakona,
   kad posveti misli mojoj pravdi,
   bez nikakve muke različiti;
   ali adsko prokletije duha
   čovjeka će češće pljenivati.
   Ova borba pravde i nepravde,
   što je nebo tri dni kolebala,
   biće ona sa svijem užasom
   pečatana na dušu čovjeku,
   da mu ropstvo gorči i koleblje.

   Sa prvijem Adam pokoljenjem
   na zemlji će ljuto postradati
   od Satane dušegubitelja
   (jer će Adam prvi plot čovječku
   oblačiti i počet nositi):
   zli vlastitelj ada nesitoga
   dovesti će ljudsko pokoljenje
   do gluposti ove preslijepe
   da pohuli na nebesnu svjetlost,
   a da mračno ime obožava.

   Jednoga će sunca zrake sjajne
   šar dvižimi zemni osvjetljati:
   moć će ljudi sa svojega šara
   na uzano svoje podnebije
   viđet dosta mojijeh mirovah;
   no pogubne mrake Satanine
   njihove će zaslijepit oči,
   mirovi im silom svemogućom
   neće sjati njinim pogledima,
   mirodavca pohuliće ime.

   Na zemlji će hiljade božestvah
   osl'jepljeni satvarati ljudi;
   biće njina ništožna božestva
   sve izrodi u bezobraziju.
   Bezumnoga ovog jazičestva
   nečisti će prestol predstavljati
   na glibljivom jednome brežuljku,
   kojega će gadi i životna
   neprestano po vrhu puzati,
   da se biljem pitaju raznijem.

   Ovo nisko ljudsko osljepljenje
   biće zloba duše Satanine
   na pohulu neba i višnjega.
   Božestvenu moju dušu nježnu
   zaboljeće sudba čovječeska:
   ja ću slovo moje vozljubljeno
   u plot ljudsku poslje oblačiti,
   poslati ga da izbavi ljude
   i zakonom svete moje pravde
   pomračene osv'jetli umove.

   Ja sam otac i svjetilo pravde!
   Kada Adam s legionom svojim
   osuđeno izvrše sužanstvo
   i prenesu črez judol plačevnu
   smrtni okov tegotnoga ropstva,
   mog zakona posljedovatelji
   vraćaju se u prvo blaženstvo;
   a zakona cara zločestoga
   u ad idu sl'jepi priverženci
   u mrakama vječnog ridanija.

   Poslje zemlju, užasa katedru,
   pozorište bogomrsko zalah,
   gnjezdilište čovječke nesreće,
   sa nevinom krvlju oskvernjenu,
   otrovanu gorkijem suzama,
   kojuno će voplji nevinosti
   kod mojega ukleti prestola -
   nju će oganj božestvene pravde
   u dan sudnji u jedno trenuće
   sažeć svojim sveštenijem plamom."

   Legionah sretnji načalnici
   polećeše od trona višnjega
   na ognjene svoje kolesnice
   u vesele nebesne ravnine
   da svetkuju u slatkoj ljubavi
   padenije neba protivnika
   i rođenje novog legiona,
   kojega je na vječno blaženstvo
   svemogući iz bezdne izveo
   da namiri pogubljenu vojsku.

   Svemogućom voljom mirotvorca
   četiri se vjetra razjariše
   u dubine hladnijeh bezdanah,
   te oblake strašne i debele
   od prašine i crna haosa
   iz mračnijeh digoše njedarah,
   i sa silom svojom strahovitom
   sa svake ih strane stijesniše
   i u trenuć oka laganoga
   šar naš zemni tamni napraviše.

   Iz hladnoga zemaljskoga njedra
   istočnici vodah potekoše,
   sačiniše okean opširni;
   luče sunca životvornim vidom
   rastjenija roda svakojega
   na povrhnost zemnu izmamiše;
   uzmilješe stada životnijeh
   po vozduhu, zemlji i vodama.
   U čas slovom mogućijem tvorca
   zemlja dobi hitro tečenije.

   Adam pređe nebesnu granicu
   sa svojijem žalosnijem likom;
   staviše ih pred vrata vječnosti.
   Evo Adam u plot obučeni
   sa podrugom u polja edemska.
   Taruć oči od sna zaborave,
   pogleduje sjajne luče sunca,
   pogleduje divnu soputnicu,
   pogleduje edemsku krasotu,
   blagodari nebu za milosti.

   Oplakujuć moju zabunjenu
   i snom teškim obuzetu sudbu,
   vidio sam mrake vladaoca,
   u prevarnu zmiju pretvorena,
   đe on puza na zlo čovječestva.
   Pramatero ljudskoga plemena,
   otrovnoga dara te prihvati,
   kupaćeš ga gorkijem suzama,
   osipat ga plačnim pokajanjem,
   al' badava - zavjet je narušen!

   Poslijed sam s užasom vidio
   prvu braću te su pomiljela,
   plod ljubavi prvi božestvene,
   roditeljsku premilu utjehu,
   care mira jednog cijeloga,
   đe sa krvlju bratoubistvenom
   mlado lice zemlje otrovaše.
   Zlobo kleta, da te bog ubije!
   Zla porazo roditeljske duše!
   Zla predskazo otrovne sudbine!

   Prva se je krvlju oskvernila
   bezakona ruka Kainova,
   prvoga je sunce vidijelo
   ubojicu Kaina na zemlji,
   roditeljah prvijeh prokletstvo
   na prvoga izlilo se sina.
   Kainovi bezbrojni potomci
   zlom svakijem zemlju ispuniše,
   gr'jeh im diza more nad gorama,
   al' im zloće iskru ne pogasi!

   Ah, kako je zemlja napunjena
   s idolima svakoga izroda!
   O, kako je lice svemoguće
   mračna glupost obezobrazila!
   Tame car se zli obradovao
   videć ime neba podrugano,
   videć ljude đe svakoj mrskosti
   sa tamjanom oltar okađuju,
   videć gadne zmije, krokodile
   da bezumna sljepost obožava.

   O nevini sinovi prirode,
   o mudrosti prosta najsjajnija!
   Do rođenja sv'jeta istinoga,
   vi presretni poklonici sunca!
   Vi ste vjerni nebesni sinovi,
   vas svjetila luče životvorne
   nose k tvorcu, lučah istočniku;
   luč je sjajna bogoslovija vam,
   luč vam žertvu u nebo uvodi,
   luč vam tvorca osvjetljava dušu!

   Gle divnoga sada vidjenija!
   Sunce pravde i zemlju ogrija,
   hram se mračni zasja zatočnikah,
   robovima olakšaše lanci:
   sin dostojni oca prevječnoga
   obuka se u čelovječestvo,
   naoružan oružijem pravde
   i str'jelama svetog prosvještenja,
   popirući zlobu i tirjanstvo,
   dobrodjetelj u hram osveštava.

   O preblagi, tihi učitelju,
   slatka li je sveta bistra voda
   s istočnika tvoga besmrtnoga!
   Od tvoga su sv'jetloga pogleda
   uplašene mrake iščeznule,
   od tvoga su hoda sveštenoga
   bogohulni srušeni oltari;
   voskresenjem smrt si porazio,
   nebo tvojom hvalom odjekuje,
   zemlja slavi svoga spasitelja!

3. 

   Meśa 2011-12-29 21:36:36 +0000

   Ojha!

4. 

   свjecна свега 2011-12-29 21:37:25 +0000

   Ojha!

5. 

   paninaro 2011-12-29 21:37:52 +0000

   Ojha!

6. 

   _AJAX_ 2011-12-29 21:38:13 +0000

   Ванвременско дело највећег сина којег је Црна Гора дала Србству.
   Част нам је што је Меша бацио први коментар.

7. 

   ' 2011-12-29 21:38:51 +0000

   Ojha!