Svi koji smo makar jednom u životu jebali ovcu znamo za neugodu koju priređuje prilikom svog nerazgovjetnog i , na kraju, neuspješnog protestvovanja. Svi koji su, ne smo, pardon. Rinta se i trza zadnjim nogama... Ponekad zna čak i da šutne u cjevanicu. Onda samo sebi oteža, jer se zagoreli junoša naljuti, upre još jače i žustrije, pa svojoj strasti pridoda još i grubost. A nju samo više boli. Žao mi je što ovo opisujem do ovih detalja, ali to se tako zna desit’. Ne želim da ulazim u moralnu opravdanost i dopuštenost takvog opštenja sa tim divnim životinjama, ali se smatram odgovornim da opišem čin kakav je najčešće bio.
Kod naših praotaca javljala se potreba da se taj problem riješi. Mnogi nijesu ni imali za cilj prijatnost životinje, već smanjenje otpora, time sebi olakšavajući olakšavanje. Da li su o potencijalnim rješenjima razgovarali u svojim kolibama uz rakiju i savijene cigarete, dok iznad njih vise osušene slanine, pršute i jagnjeći butevi, ili je svaki u samoći kontemplirao o problemu strahujući od osude drugih, za koje nije znao da su isti poput njega, predmet je nagađanja. Glavno je da je rješenje pronađeno.
Treći pasus definicije iskoristiću kao obrazloženje same definicije, tj. odluka koje sam donio u procesu stvaranja. Svi koji ovo čitate do sada ste već iznašli rješenje problema zadnjih nogu ovce iz ponuđenih djelova. Spajanje tih tačkica ostavio sam vama, da biste uradili istu stvar koju je odradio onaj prvi genijalac koji se napaljen, izudaranih cjevanica, sjetio da je skoro negdje vidio gumene čizme do koljena. Vi ste to vidjeli iz svoje stolice u naslovu, on iz svoje negdje po kući. Vaš osjećaj se ne može porediti sa njegovim ushićenjem, niti s užitkom od svega pola sata kasnije, kada je u gumenim čizmama došljapkao do tora.
Sada su ovce srećnije. Grubi su samo oni koji ne znaju za trik sa čizmama, ili ne daj bože, čizama nemaju. Opanci ne mogu izdržat otpor ovce, a one čizme do prepona su do prepona. Previsoke su. Priznajem, pored objašnjenja fenomena nošenja gumenih čizmi u sred ljeta , cilj mi je bio i edukacija neiskusnih vodilaca ljubavi s ovcama. I zbog nje i zbog njega.
Petim pasusom konstatujem da su i četiri bila dovoljna.
Pismo koje sam pronašao u starom kovčegu na selu
Sestro,
Pišem ti ovo pismo da ti se požalim, iako znam da imaš svojih muka. Mirko me sve manje mazi i spopada. Imamo dosta posla oko kosidbe i sijena, ali to ga prije nije sprječavalo. Sve češće odlazi u čizmama put obora. Evo i sad je tamo. Ne znam zna li da znam. Možda ga je briga, možda se zaljubio. Vuci je pojeli.
Tvoja M.
...
Stotinjak metara jugoistočno
Mirko: Sad se ne rintaš, kurvo. Vidio sam te s onim ovnom. Zaklaću ga! Skviči kao svinja!
Ovca: Meeee!
Mirko: Sviđa ti se, znam da ti se sviđa!
