
Velika nagrada hrkanja.
San snova svakog hrkača.
Naime, ovo takmičenje odvija se svake večeri u spavaćoj sobi mojih roditelja. Za sada, titula pripada mom ocu, koji sa ponosom svako veče ističe svoje hrkačke sposobnosti, dok se komšije skupe pod prozor da aplaudiraju i skupljaju autograme da šalju rođacima u inostranstvo. Majka je večiti luzer, ali to je ne sprečava da nastavi da se trudi i da unapređuje jačinu svog hrka.
Nadam se i skorom priključivanju sestre u trk za titulu.
Živele vate i čepići za uši!
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Ti da čuješ mog oca, skočila bi sa solitera naglavačke.
K'o motorna testera. +++
Ti da čuješ moju tetku i moju babu u jednoj sobi, ne bi više nikada čuo išta drugo.
@Crna
XD
Ti da cujes moju babu i dedu u duetu, mozak bi ti iscurio kroz sve pore na telu...
moji su iskljucivo solisti, dovoljni sami sebi.