Izbjeglištvo (tamo daleko)

Slika table sa natpisom mog mjesta, okačene na cijev od tenka izazvala je u svima nama ubjeđenje da se tamo nikad nećemo vratiti, i žal za narodom i vojnicima koji su ostali samo odbačena karta između dijeljenja u partiji pokera političara i ratnih profitera. Bilo je vrijeme da se putuje dalje, u maticu Srbiju.

Nakon kraćeg boravka u Pančevu i vijećanja šta i kako, uputili smo se prema Novom Sadu. Lada je izdahnula pred ujakovom kućom i tako nam označila mjesto boravka u izbjeglištvu.

Novi Sad, oaza mira, ljubavi i tolerancije. Bilo je vrijeme da se opet utvrdi brojno stanje i lokacija ostalih članova porodice. Mogu slobodno reći da smo sestra i ja već tad bili ratni veterani.

Čim smo prišli kući sestra je izustila: „Ima ji ovo pjoču!“ Navika. Dok dođeš negdje pregledaj stabilnost i izdržljivost građevine, ima li sklonište, sporedni izlaz i tako te stvari. Bio sam vjerovatno jedini klinac u Vojvodini koji je umjesto igranja SEGA igrica pravio bunkere i kopao zemunice. Sjećam se, jedan dan dok sam trazio nekog da se igra rata sa mnom, čuo sam zvuk aviona, bio je to onaj avion što pršće komarice,a ja to nisam znao, već sam natrgo kući k'o nebesko vrijeme, preskočio ogradu tako da bih i Dragutina Topića postidio i zabio se u podrum. Trebalo im je pola dana i kantica eurokrema da me izvuku napolje. Imao sam dosta rodbine tamo, i mnogo iskustava.

Sjećam se jednom kako me stariji burazer zajebav'o za sklopac koji mi je did poklonio:
-Bosanac, dobra ti brica haha...
-Nije to brica to je čakija.
-Brica bre!
-Čakija bolan!
-Brica!
-Čakija!
-Brica!
-(Posjekotina, plač, malo krvi , puno plača, valjda kad je vidio krv, jebem li ga) Vidiš da je čakija!

Ujna kad me nije odrobijala. Mnogo je galamila, a ujak je samo rekao: „Dijete je poplašeno, dva puta je bio na samo nekoliko kilometara od prve linije, iz tog straha kad bi mu dao osamdesčetvorku smakazio bi pola Novog Sada do zore, fino sam mu rekao da ga ne zajebava“.

Bilo je vrijeme da me upišu u školu. To me je pogodilo, ne zato što sam kasnio sa gradivom već zato što je trebalo izaći iz tampon zone koju sam ogradio čvrstim bunkerom, i susresti se sa stvarnošću.
Djeca nisu zla. Ali zato roditelji znaju zajebati na veliko. „Ti se ne možeš igrati sa nama ti si izbjeglica!“- bile su to riječi odjeljenskog siledžije koje on nikako sam nije mogao smisliti („Od ovih torbara i njihovog blata sa opanaka se ne može više normalno prošetati Dunavskom“ ili nešto slično, bile su riječi Đoleta Balaševića, pa apelujem na one što kače njegove stihove na fb da i ovo okače, jebo li ih on sa sve Panonskom Mornaricom. U guz'cu) . Prvi put vidi izbjeglicu. Suze sam zadržao do posljednjeg časa...

„Nemoj plakati, ti si sad velika momčina, sramota je. Pokaži im da si bolji od njih.“ –tješio me ujak.
Sutradan sam se pobio. I dobio batine. I pobio sam se svaki put poslije toga i mnogo sam batina dobio, nekad i dao, dok me odjeljenski siledžija nije uzeo pod svoj zaštitu. Doduše , postao sam najbolji đak u razredu pa je vjerovatno i to bio jedan od razloga zašto me gotivio. Dugo mi je trebalo da zavolim Novi Sad.

Prošlo je neko vrijeme, Dejton je odavno potpisan, čekalo se na vraćanje teritorija. Malo ranije sam otišao na zimski raspust u Laktaše, da se rodbina vidi i odluči za dalje. Bilo je lijepo da se malo skupimo, makar i u ovoj teškoj situaciji. Na povratku, u autobusu, sve je bilo dobro dok sestra potpuno odsutna nije zapjevala tadašnji hit Dragane Mirković: „Tuzan je zivot moj, kazi mu da zna, pjaci zemjo što sam ja , hej, nesjećnaaa“. Na zvuke ovog hita mnogi u busu su plakali, što od smijeha, što od tuge.

5. februar. Zemo je donio kovertu naslovljenu na majčino ime. U koverti slika naše kuće u magli sa polupanim prozorima. Tabla sa nazivom ulice se držala na jednom šrafu- „Ulica 13. Krajiške brigade“. Ne poleđini: „Mi smo se vratili, sačekajte još mjesec- dva dok malo pokrpimo što se pokrpiti može. Volim vas puno!“