Prijava
  1.    

    Karasevdah

    Od Kara - crno
    i Sevdah - zapadno balkanski slow core pokret zapochet pod Osmanlijama.
    Karakterishu ga pesme o neuzvracenom alkoholu i metil ljubavi. Bitno je da je izvedba vrlo organska, tj. da se zvuci harmonike ili violine obavijaju oko zadule glave slusaoca, dijametralno proporcionalno od smera dima cigare ili vektora bljute.
    Pokret, pretecha pasivne pobune protiv Zuluma i Kuluka Okupatora, pobuna koja pochinje u jetri, a zavrshava se u nekom blatnjavom Jendeku periferije Otomanske imperije.
    Postoji adekvatan plagijat u anglosaksonskoj kulturi, pod imenom emo, s tim sto je od originalnih postavki ostala samo razbarushena frizura.
    EmoDark

    VOLELO SE DVOJE MLADIH, SEST MESECI I GODINU.
    KAD SU HTELI DA SE UZMU ... DA SE UZMU, AMAN, ZAMAN,
    DUSMANI IM NE DADOSE ...
    KAD SU HTELI DA SE UZMU ... DA SE UZMU, AMAN, AMAN,
    DUSMANI IM NE DADOSE ...

    RAZBOLE SE LEPA FATMA, JEDINICA U MAJKE,
    POZELELA ZUTE DUNJE ... ZUTE DUNJE, AMAN, AMAN,
    ZUTE DUNJE IZ STAMBOLA ...
    POZELELA ZUTE DUNJE ... ZUTE DUNJE, AMAN, AMAN,
    ZUTE DUNJE IZ STAMBOLA ...

    ODE DRAGI DA DONESE ZUTE DUNJE CARIGRADSKE,
    AL' GA NEMA TRI GODINE ... TRI GODINE, AMAN, AMAN,
    NIT' SE JAVLJA, NITI DOLAZI ...
    AL' GA NEMA TRI GODINE ... TRI GODINE, AMAN, AMAN,
    NIT' SE JAVLJA, NITI DOLAZI ...

    DODJE DRAGI SA DUNJAMA, NADJE FATMU NA NOSILIMA,
    DVESTO DAJEM SPUSTITE JE, TRISTO DAJEM OTKRITE JE,
    DA JOS JEDNOM, FATMU LJUBIM JA ...
    DVESTO DAJEM SPUSTITE JE, TRISTO DAJEM OTKRITE JE,
    DA JOS JEDNOM, FATMU LJUBIM JA ...

  2.    

    Karasevdah

    Duševni bol, seta i jad, pojačani stepen patnje; čemer koji se širi do paroksizma, kulminira i nemilosrdno baca čoveka u čeljusti očaja i taštine, izlažući ga destruktivnoj snazi depresije i samoprezira. Iz takvog emotivnog stanja osoba ili izlazi poražena, potištena, umorna i prazna, nesposobna da nastavi sa egzistencijom ili izlazi osnažena, preporođena, sa novim životom koji teče krvlju, sposobnija da se pobedonosnije rve sa nedaćama i izazovima života.

    Budim se noću vrišteći. Misao o tome koliki sam gubitnik budi me iz sna i ne dâ mi mira. Svi moji porazi, kojih ima pregršt, koji su ogromni kao planina i koji me ničemu nisu naučili, pojavljuju se; izloženi u svojoj ogoljenosti bez sjaja i ružnoći. I kreću da me obuzimaju demoni nemira, okrutno zarivajući svoje zube u moje turobno srce. Moj krevet se pretvara u vatreni okean bola. Uplakan, nesrećan i kukavan hodam po sobi, nespokojan, patetičan i usamljen. Zgrčen u uglu prostorije, čekam da se smiri pakao osećanja u meni, koji peče stomak, pluća, grlo i oči..
    Moja soba se pretvara u grobnicu ambicija, nada i želja; oduvek sam znao samo za poraz, za gorki neuspeh i promašaj. Oduvek sam bio neostvaren, pogrešan i mizeran.
    Možda je to najbolje, rastočiti se u suzama i nestati zauvek sa ovog prokletog mesta. Nešto se miče u mojoj utrobi, nešto hoće napolje. Evo ga, izašao je i stoji preda mnom. Krvav, nakazan i ogavan. Prezrivo mi se kezi njegovim krvoločnim osmehom. Približava mi se i tiho mi šapće na uho kako je moja svest ograničena, kako sam bezvredan i ništavan, kako ne zaslužujem da živim. Daje mi oštricu da sebi prerežem grkljan i da završim s tim. Uzimam je i polako je prislanjam na grlo.
    Ali ne! Ja nisam slab, bedan i nemoćan, u meni još ima snage i života, ljubavi i lepote, plemenitosti i htenja. Neću da odustanem od sebe. Hvatam ga za gušu i kasapim njegovu trulu utrobu. Ostaje da leži u lokvi krvi, isprekidanog daha, polako skapavajući. A ja ležem u krevet, blažen i srećan, regenerisan, spreman da ujutru nastavim sa svojim životom, svestan da sam konačno ubio karasevdah. On neće više opsedati moju dušu.