Kičma ne može mnogo zaraditi

Jedan od postulata postojanja čovjeka od pojave robno-novčane razmjene. Kada se u obzir uzme da prosječan radnik ne bi mogao zaraditi bogatstvo bilo kojeg od današnjih milijardera, sve da ima satnicu guvernera singapurske banke pomnoženu koeficijentom plate srpskog političkog poltrona u upravnom odboru državne firme, jasno je da je put do bogatstva popločan svime, osim radom. Savijanje kičme, bilo u smislu fizičkog rada, poput rudarenja, asfaltiranja puteva, pa sve do intelektualno zahtjevnih radnji kao što su predavanje matematike u školama, može donijeti određeni nivo pristojnog življenja, ali ne i bogatstvo.
Jer da bi se novac gomilao, potreban je eksponencijalni priliv prihoda u odnosu na uloženi rad, dok je pak, mentalitet osmočasovnog radnog vremena ne samo proporcionalno plaćen vremenu utrošenog rada, već je, u uslovima trulog kapitalizma, daleko potplaćen. Kada se takva činjenica dovede u vezu sa jazom između radničkih prihoda koje prati obaranje cijene rada sa jedne, a sa konstantnim rastom cijena s druge strane, jasno je da pošten rad i kičmanje još malo postaju nedovoljni za puko preživljavanje, dok snovi o bogastvu nestaju u magli.
Stoga, poštenom radniku kojem se oči cakle kada ugleda skupocjene stvari, a koji pri tome nije razvio stoičke sposobnosti mentalnog obezvrijeđivanja istih, jedino preostaje da se okrene kriminalnim radnjama, mešetarenju i lihvarenju, a u slučajevima izostanka gadljivosti, prostituciji. Ali prostituciji u smislu pronalaska bogatog sponzora, jer klasične prodavačice ljubavi pošteno rade po principu uloženog/dobijenog, te bez obzira na visinu cijene koju daju svojoj vulvi i dalje spadaju u radničku klasu, iako ne podliježu porezu.