Krevet

Početak i kraj. Ako imaš sreće. Mada ne mora da znači. Moj se stari rodio na patosu pored šporeta. Ne fali mu ništa. Vozi kipera, kune državu i moju majku što je rodila debila koji se ne šiša. Svrati nekad pored puta, pomuze državni kamion, proda naftu i obraduje familiju novim teveom. Nekad je znao da nas obraduje šunkom tako. Jebiga, bila inflacija, radovali smo se manjem. Elem odoh daleko.

Četiri nogara, par dasaka i dušek. To ti je krevet. Moj bi ga đed sklepao za par sati koliko je prost. Uzeo aljine, napunio slamom, metnuo preko bukovine i Bog te veselio. Prosto. E pa nije. Krevet nije prost. Krevet je najbitnija stvar u tvom životu. Krevet te prati cijelog života. Gdje god pošao. Krevet. Udoban, tvrd, prljav, nepostojeći. Ma i ledina je krevet.

Da li mu ikad pridaješ važnost koju zaslužuje? Sumnjam. A trebao bi. Tu se rodiš. On te okrijepi kad se vratiš mrtav umoran sa posla. On te uspava kad dođeš uroljan kao stoka. Po njemu si povratio. Po njemu si pišao dok te još uvijek bolio kurac za sve, i jedina ti misao bila da jedeš i spavaš. Možda si i jebao na njemu... Po njemu si skakao kad te neko treći iznervira. Tu si plakao... Nije pravio pitanja. Tek bi ponekad škripnuo da te potsjeti da nije od kamena.

On će te i ispratiti tamo gdje nema kreveta. Kad milioniti put sklopiš oči, on će ti prvi reći zbogom. Ujutru će osvanuti kao i uvijek. Ali ti nećeš otvoriti oči po običaju. Milion i prvi put nećeš se probuditi. I eto. Dok pucneš prstom rastanete se, a da nisi ni bio svjestan koliko ste bili bliski. Krevet stari. Možda ga zapale posle tebe. Sumnjam da ćeš se buniti. A trebao bi. Tamo nema kreveta. Ima oblaka. Žuljaće. Znam da oće. A i bojim se visine.

Đed se rodio u zbjegu, stari na patosu, ja na krevetu. Vjerovatno su zato oduvijek više cijenili krevet od mene.
Laku noć. I ne škripi jebem te u slezenu.