Pozdrav pri susretu sa indijskom boginjom Kali.
Nekada obavezni a danas sasvim nestali izraz iskazivanja poštovanja prema pripadnicama ženskog pola i kulturan način pozdravljanja istih prilikom susretanja random vrste. Proces koji je uključivao eventualno skidanje belih rukavica od strane dame i celivanje barem jedne njene negovane i kao oljušteni badem blede nadlanice od strane muškarca, što je u to vreme, razume se, predstavljalo nešto najpribližnije koitusu. U današnjem liberalnom svetu, međutim, taj aristokratski gest - baj d vej, direktno potekao iz tzv. "bečkog" bontona - postao je sasvim izlišan i to verovatno iz razloga što gorepomenute na konzumaciju ovih dana odmah daju i nešto ozbiljnije od ruku.
Beograd, 1920
- Ljubim ruke, gospodična!
- Oh, gospodine Periću, to ste Vi! Biste li bili radi da prošetate sa mnom do Kalemegdana?
- Ah, kako da ne, gospođice! ( To! Možda joj vidim kolena kad zadigne haljinu da bi sela na klupu... )
Beograd, 2012
- Ćao, mala, ja sam Mil...
- A ja sam Ana-Marija! Je l' idemo kod tebe ili ćemo u kolima?
- Pa, 'ajde kod mene...( Neću da prljam golfa, možda mi da u rč...)
Jeb'o bih te, onako krvnički, životinjski, do balčaka, bez ostatka.
- Ljubim ruke komšinice.
-Hihihi komšija, svrati na kafu posle.
Znak poštovanja, bečka škola kod nas odavno izumrla.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.