
Pozdrav pri susretu sa indijskom boginjom Kali.
Nekada obavezni a danas sasvim nestali izraz iskazivanja poštovanja prema pripadnicama ženskog pola i kulturan način pozdravljanja istih prilikom susretanja random vrste. Proces koji je uključivao eventualno skidanje belih rukavica od strane dame i celivanje barem jedne njene negovane i kao oljušteni badem blede nadlanice od strane muškarca, što je u to vreme, razume se, predstavljalo nešto najpribližnije koitusu. U današnjem liberalnom svetu, međutim, taj aristokratski gest - baj d vej, direktno potekao iz tzv. "bečkog" bontona - postao je sasvim izlišan i to verovatno iz razloga što gorepomenute na konzumaciju ovih dana odmah daju i nešto ozbiljnije od ruku.
Beograd, 1920
- Ljubim ruke, gospodična!
- Oh, gospodine Periću, to ste Vi! Biste li bili radi da prošetate sa mnom do Kalemegdana?
- Ah, kako da ne, gospođice! ( To! Možda joj vidim kolena kad zadigne haljinu da bi sela na klupu... )
Beograd, 2012
- Ćao, mala, ja sam Mil...
- A ja sam Ana-Marija! Je l' idemo kod tebe ili ćemo u kolima?
- Pa, 'ajde kod mene...( Neću da prljam golfa, možda mi da u rč...)
Jeb'o bih te, onako krvnički, životinjski, do balčaka, bez ostatka.
- Ljubim ruke komšinice.
-Hihihi komšija, svrati na kafu posle.
Znak poštovanja, bečka škola kod nas odavno izumrla.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.