Prijava
  1.    

    Ljudi koji mašu

    Stari ljudi poreklom sa sela sastavljenog od najviše dvadesetak kuća. Za većeg dela života u svom krajoliku nisu videli nepoznatog čoveka. Nisu osetili nepravdu, nisu doživeli nešto loše, što bi ih nateralo da se ne javljaju svima, da ne mašu. Najčešće sredinom života, kao ptić iz gnezda u vazduh, oni iz svojih domovina, sa osmehom na rumenim licima, migriraju u civilizaciju zbog reprodukcije, da nađu izabranicu srca svoga i ispune smisao života svojih.

    Tada, odjednom, sve je novo, sve je veliko, a jedno je nepromenjeno – oni se svakom nevino osmehuju i mašu. Mašu autobusima, mašu ljudima sa druge strane ulice; oni hodaju polako, osmehuju se i mašu.Nije im potrebno uzvratiti mahanjem, dovoljan je pogled i njihov psihološki nagon biće zadovoljen.

    Često vam se desi da vam neko mahne, a vi zbunjeno uzvratite i tromo nastavite pokušavajući da se prisetite čoveka? To je bio on, jedan od ljudi koji mašu; sada kada znate pravu istinu, mahnite i vi njima sledeći put i uz podignutu ruku, razmenićete val pozitivne energije, koja će vam držati osmeh dugo, ponekad čak i do sledećeg sretanja čoveka koji maše.