
Koja god igra da je u pitanju - šah, bilijar, stoni tenis, karte ili bilo šta drugo, postoji određena grupa igrača kojima nikad nije do igre, uvijek kukaju kako su loši, kako ne znaju igrati, kako nisu igrali sto godina, a kad ih naposlijetku nagovorite da sa vama odmjere snage, razvale vas ko beba zvečku.
To je očigledno samo njihova taktika kojom pokušavaju navesti protivnika da se opusti i da ih potcijeni, a istovremeno se osiguravaju za slučaj da ipak izgube, jer tad nastupa ono čuveno "Jesam ti rekao da ne znam igrati, nismo trebali ni igrati!" Dakle ako i izgube, što je velika rijetkost, mogu likovati jer su bar bili u pravu.
Kako god okreneš, ova grupa igrača koja navodno "loše igra", spada u nanezgodnije protivnike.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
Imaš viška slovo u naslovu +
Ili, ipak tako treba. :)
takvi ti prosto ne dozvoljavaju da uzivas u pobedi...ako do nje uopste i dodjes
Taj sam. :)
:D
Ta sam, ali ne radim to iz gore pomenutih pobuda :)
Da, i moje su pobude malko drugačije :)
U potpunosti se slazem sa tobom u pogledu ove def
ali i ne treba dozvoliti nekome da likuje ako te i pobedi. +++
white man can't jump je film za vas