
Svi smo se naslušali priča (uglavnom od roditelja) o divnim vremenima koja se nikad vratiti neće, ali kad se setimo devedesetih, sarkazam (tipa: svi smo bili milijarderi, nafta i benzin na sve strane, po ulicama, podrumima, terasama, cigarete se kupuju na box itd.) je neminovan! Ali ima i onih koji se toga prisećaju bez sarkazma i iskreno pate jer više nemaju pun podrum brašna, ulja, šećera...
Dragstor R-Boss (okolina Niša) 7:20 ujutru, ja svratio po pljuge pre posla:
baba1: Ooo Radoooo!
baba2: Ejjj Ljubinkaaaaa!
b1: Pa bre živa li si?
b2: eto, onako...kako moram
b1: pa bre ne mož' se izvidimo, ko da ne živimo u istu državu, a ne ulicu!
b2: pa to je sg demokracija Rado, tako mladi oćeju...
b1: da znaš, dok si beše Sloba, svaki dan se viđasmo, i po celu noć si nekad posedimo, te red za zejtin, te za brašno, te za šećer....pa se družismo po celu noć, a sad u ovu demokraciju ne znamo ni dal' smo živi...
ja u sebi: uzeću cigare na trafici, ne ide da ošinem babu, a ionako ne mogu da se odlučim koju bih prvo.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.