
Izraz koji nas je kao male dovodio do ludila. Ne znam da li je bio odraz neke roditeljske zavere, ili su samo roditelji prebacivali lopticu, ali otprilike su bile ovakve situacije.
"Mama, hocu da mi kupis onog robota."
"Ne znam, pitaj tatu."
"Tata, hocu onog robota..."
"Ma ostavi me na miru, pitaj mamu."
"?!"
bilo je i suprotnih situacija,ali i nekog decjeg snalazenja,posle "pitaj tatu", bilo je i laganja tipa:
"Tata, mama je rekla da mogu da kupim onog robota."
Tata bi odgovorio:
1)"Pa, vi niste normalni, ne moze."
ili
2)"Ne verujem ti, da je rekla da mozes, ne bi ti doso mene da pitas, idi pitaj mamu, al stvarno."
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
+, odlično zapažanje
hvala
već sam skoro to zaboravila +
+++