
O toj Madoni se vise prijIca no o Njegosu... a nit' zna da peva nit' je dobra riba... a samo igra na playback... izmislila 'Turbo Folk pevaljke' sa svojim 'pokretima' tj. svi 'T.F. pokreti' su bazirani na njenim... odakle njoj popularnost - da me ubijes ne znam da ti kazem....
Tip škole u kojoj u suštini vladaju ista pravila kao u običnim, s tim da je sve podignuto na neki drugi, siroviji nivo. Najbolji primjer biće jaz između jednog maturanta i prvaka (“guštera”). Kao svjedok određenim situacijama, navešću par primjera koji dočaravaju taj jaz:
1. Tjeranje prvaka da, s metalnom kantom iz wc-a u rukama, kroz prozor izbacuje mrak iz maturantske sobe.
2. Tjeranje prvaka da u istoj sobi gura zid neko vrijeme, poslije čega istog pošalju u susjednu sobu da malo vrati zid pošto ga je previše “odgurao”. Naravno, tamo popije batine zato što remeti popodnevni mir maturantima.
3. Situacija gdje jedan od maturanata nagovara prvaka da pita drugog maturanta kako mu otac svira klavir. Za sina “sviračevog” izabere se neki dobar glumac koji se na pitanje iznervira i počne da šamara malog, jer njegov otac navodno nema ruke. Treba li napominjati da je sve iscenirano? Ista fora ima s pitanjem “Kako ti otac igra fudbal”, a on navodno nema noge. (Jedan klinac je u strahu plačući zamalo iskočio kroz prozor na prvom spratu)
Ima još masa stvari za koje su ova tri primjera “mala maca”. Uglavnom, najbitnije je preživjeti prvu godinu i miran si. Poslije kad dođes na mjesto maturanta ukoliko si malo psihički labilniji i sva ona mučenja ostave na tebi traga, samo nastaviš tradiciju.
Rečenica Sonje Savić iz filma "Mi nismo anđeli" za koju verujem da je svaka individua sa imenom "Nikola" čula barem jednom u životu, od strane preživara humora iz starije generacije, koja je obasuta osećajem kuloće, misli da su "Anđeli" najurbaniji film i da se njegovim poznavanjem briše turgenjevski generacijski jaz i postaje neki klinački ortak ili se postiže manifest osobe mladalačkog duha.
Pedestpetogodišnja tetka: Nidžo!
Nikola: Idem.
Pt-Nikola 'ajde!
N-Idem.
Pt-More, Nikola, nisam ti ja majka, silazi dole!
N-Evo me.
Pt-Vidi kako se on odaziva na te moderne pozive! (hihihh).
Generacijski jaz medju decom je uobičajena pojava koja sa sobom nosi različite forme nadmudrivanja. Mladji obično teže da dostignu nivo starijih, a ovi drugi pak da zadrže poziciju jaceg. Najčešći razlog prepirke je potreba jednog za privatnim vlasništvom drugog. Pri čemu onaj koji je u poziciji da traži mora proći kroz jedan vrlo specifičan psihološki test, koji od njega zahteva da ostane pribran (mada su, istina, šanse za to male) i izvojeva pobedu, a zatim i dobitak.
- Hoćeš da mi daš jednu štanglu tvoje čokolade?
- Neću!
- A molim te, što si takva?
- Ma ne dam bre, što si pojeo svoju?
- A ajde molim te, samo jednu.
- Marš bre, ne dam.
- Što si takva? Ja bih tebi dao.
- Ma dao bi mi govno. Ćao bre, ne može.
- Znači nećes da mi daš?
- Jok.
- E videćeš, kad tebi bude nesto trebalo...
- Dobro, 'ajde, evo ti jedna...
- E sad neću!
- Dobro ne moraš...
...
- Aj mi daj sad...
- E sad ja neću, malopre sam htela, al sad neću za inat.
(i tako u nedogled)
Generacijski jaz u nastanku. Starijim generacijama ovo je bilo svetinja, nešto poput tagovanja na zidu fejzbuka (xexe fejžbuka, kapiraš žbuka - zid, ekekeke), pa kad čuješ da te po nekome pozdravio neko koga dugo nisi ni čuo ni vidio, ili neko ko ti je srcu posebno drag, smili ti se i bude ti toplo u prsima. Mlađim generacijama ovo je samo jedan veoma čudan običaj na koji ne znaju kako da odgovore i samo klimnu glavom, a pozdrav nikako ne prenesu.
- Baba, vidio sam se neki dan sa rođakom iz Mijatovića. Rekla njegova baba da te pozdravim.
- Ko, Dragica? A joooj, e pa nisam je čula ni vid'la od onomad otkako je bila daća pokojnom Niki Kureševiću. Kako li je ona? Šta radi?
.
.
.
----------------------------------------------
- Fala čika Zoki, što ste mi pozajmili merdevine, ne znam ni sam koga bih više pitao.
- Ma ništa mali. Samo kad završiš, ostavi ih kod garaže. I pozdravi svoje.
- Hvala, i ja vama!
Najčešći motiv za psovanje svega po spisku nevaljaloj djeci. To je ono što u najvećoj mjeri definiše (ne)čovjeka. Jebena stvar, od svakog kurca zavisi k'o LDP. Neki svoju djecu drže pod staklenim zvonom, drugi satiru od batina, i naprave jednake idiote. A neki pak i ne znaju da im djeca postoje pa opet od njih izađu dobri ljudi. Neko je skroman k'o Miladin Šobić , pa im sin bude političar... Kroz metodologiju kućnog odgoja se najlakše uviđa generacijski jaz, to je ono "u tvojim godinama ja sam... mene ćaća ćero...".
-Mama ako mi ne kupiš biciklo, skočiću sa terase na drugom spratu!
-Neeeeeeeemoj sine, ljubi majka, sve ću ti kupiti, samo nemoj majci skakati, siđi k'o Boga te molim!
Utom nailazi deda...
- Skoči, skoči , pička li ti materina, fala Bogu ovaca imam, dokupim još deset litara rakije i eto ga, sahrana spremna.
- Ali deda, pa kako možeš, zar ti nije žao...
-Šta zar mi nije žao? Nas je devet bilo u kući u onim gladnim godinama, gola sirotinja bili, nešto krepalo od gladi, nešto od rata, brata Đuru vo satro... a vidi ovog tvog brabonjka, sin jedini u majke zaprdio 15 godina u guz'cu pa 'oće biciklo, ja sam šumu izvlačio u njegovim godinama, ma, u njivu bi on meni,ne bi mu palo na pamet...
- Ali deda drugo vrijeme bilo, danas je drugačije, pa i tvoj Mićo je bio dijete...
-Jeb'o te on, nisi ga ti vaspitavala, nemaš pojma koja je to vrdalama, on bi se na crkveni zvonik pop'o, ne znam kako je i tebe uspio zajebati... MALI SLAZI, JEBEM TI NED'LJU, NEMOJ TI SE JA PENJEM GORE LETIĆEŠ MI K'O NOJ AKO TE SURDUKNEM OZGO.
- Ali to je moje dijete, moje zlato, nemate vi pravo, reći ću Mići , mi ćemo uzeti svoje i oti...
- Slušaj uštvo zlatokrila, mi možda jesmo Jakšići, ali ovdje nema ni govora o dijeljenju dok sam ja živ, i dok ste pod mojim krovom- moja je svetinja, a sad skidaj ovu svoju budalu odozgo, jebem li mu kućni odgoj da mu jebem, sutra ču njemu kosa u ruke pa da onda vidim...
Najčešće korišćeno da se premosti kulturološki jaz između dve osobe sa različitog područja. Pričaš njihovim akcentom da bi ispao fin i interesantan i tako se lakše sprijateljio. Problem je u tome što se u procesu često koriste stereotipi koje plasira televizija, tako da se često domorodac iznervira. Južnjake su uništili Tika i Đoša, a sve ostale Kursadžije.
-Vranjanac a? Totalno ste mi simpa...Znaš ono..
-(ne samo foru o svinjama i masti)..
-Sto kila svinja, 200 kila mast! U Vranje nema laganje, ženska trudna bez jebanje!!! HAHAH! Što rabotiš brače? Koštano mori!!! Super ste mi vi Vranjanci.
-(sad je dosta) Ojohohoooj, bračeee!!! Eve sam bračeee!!! Eve beše da otkaram kompiri iz Moštanicu na pijac, posle ću što sam zaradija da dam na ciganski trubači i da upadam u sevdah..eve be bračeee!! A posle ću da čitam Boru Stankovića i još ovakoJ da zborim. bračeeee!!! Jel mi stvarno tako pričamo? Jel vi stvarno tako nas vidite? Mast, svinje, kruške, drške?
-Samo sam hteo da budem fini...
U 21. vjeku, vrlo zajebana stvar.
Generacijski gledano, što si mlađi to više pogađa. (primjer objašnjava)
- Ja: nema neta… nema Vuke… A taman sam dobio fenomenalnu ideju za defku! Trazim svijeću, papir i olovku… kurac, u ovom mraku, nema šanse… - panika
- Sestra: “pa gdje baš kad mi počinje Marićui, neeee!” - narida, riče, paniči, resetuje se, i tako u krug…
- Stara: sjedi i pije čaj… “večeras ništa od kuvarskog dvoboja… ma ok, gledaću sutra” - preživljava nekako.
- Stari: leži na kauču… pušta “goluba”, bez pardona… - jasno je, njega situacija ne pogađa posebno…
- Deda: potpuni mrak ga podsjeća na četres’ i neku, počinje da priča o nekim ratovima, iako je tad imao svega par godina…
Jebem ti struju, nekad je sve bilo jednostavno…
Generacijski običaj da pater familias postavlja nalog ukućanima za koga se glasa na izborima. U protivnom slede kaznene mere.
Заокружуј Војводу сине, да се не би опраштао од Ладе Ниве за изласке!
Rečenica koja odražava klinačku potrebu da budu svrstani u neku fioku, neku grupu ljudi sa kojom će imati nešto zajedničko, da ih prepoznaju na ulici, jer su obučeni u skladu sa svojom deklaracijom, pa čak i da se dele unutar svojih podela na sitnije grupe, sve misleći da podstiču zajedništvo. Zapravo, potpuno suprotno - produbljuju jaz među svojim vršnjacima koji je i ovako preveliki usled preteranog otuđivanja kraj tv-a i kompjutera. Pokušavaju na ovaj način da izgrade svoj identitet,ali nisu svesni da se stapanjem u masu sličnih svaki identitet gubi,ostaje samo masa. Tada je sve jedno da li je u pitanju punk, rock, pop ili turbo folk kultura, masa je masa i nikada nije dobra za individuu. Svako stariji od 20 godina ko izgovori ovakvu ili sličnu rečenicu treba da poseti psihijatra.
Vremenski jaz koji protekne od trenutka prskanja do njenog instinktivnog zatvaranja očiju.
Pa ona nek vidi...s obzirom da je brzina ejakulanta oko 45km/h.
VF
Jaz izmedju autora sa sarkastičnim smislom za humor i osobe koja ga ne shvata.
Najčešći flešbek na detinjstvo. Ubedljivo najviše boli od svih batina koje ćeš dobiti u životu. Ako ih ikada i dobiješ. Ne bole samo obrazi, već i klinački ponos, duša. Jer, znaš da si pogrešio, bio kriv ili nevin, ćaletova teška ruka ti ne gine. Trenutak pred udarac, dilemu da li će najzad popustiti i oprostiti, prekida snažan potisak vazduha velikog dlana prema tvom majušnom licu. Ruka samog Boga. Nastaje jaz. Najkraći jaz ikada. U deliću sekunde kroz glavu ti prolaze najkontradiktornije misli ikada: Zašto sam promašio zicer na fizičkom; Da li sam ugasio svetlo u kupatilu; Da li da kažem za četvorku iz matematike; Da li je Maja iz VI 2 provalila da mi se sviđa; DA LI ĆE DA BOLI?
Hoće, boleće. Boleće kao sam đavo. I ti to znaš najbolje od svih. Boleće prvo obraz, pa jagodice, usne. Uho. I ono boli. Oči se naglo magle... Gotovo su krvave... Bol te polako preuzima...A ti ćutiš. Nemaš snage ni srca da izustiš bilo šta...Pokušavaš da zadržiš suze za sebe, jer si dečak, muškarac, budući vojnik...Ali ne ide...
Osramoćen si. Ponižen. I to pred nekim strancem. I mlađim bratom...Gledaš kevu u predelu brade...Ne možeš u oči nikako...Ćale te je jednostavno u trenutku - Uništio...
Ali hvala Mu, zbog njega si ispao ČOVEK.
U našom zemlji, poodavno odomaćeni izraz za generacijski prenos genetskog materijala sa starijeg na mlađeg muškog potomka a na neskriveno oduševljenje užasnutih majki, supruga i ostatka ženske čeljadi.
- Iju, crni sine, na šta to ličiš, ubio te Bog da te ne ubije?! Izubijan, pocepan, reziš na neki jevtin alkohol, oči ti krvave...Joooj, isti si k'o onaj tvoj prokleti otac, što sam se uopšte udavala za njega, krv mu 'ajdučku jebem da mu jebem!
- E, kevo...
- Nema seksa mesec dana, ščuo!
- ŠKK?
- Izvini, sine, al' imam i ja dušu...
Sukob, nerazumevanje, netolerancija, u neku ruku i mržnja različith generacija. Jaz.
Urbanizam su mladi kosmopoliti, renesansa matorci konzervativci.
Jutro. Uplaćujem 500 dinara kredita na trafici, tu, ispred zgrade i gledam sise na naslovnoj strani Pulsa. Bodu mi oči, ali ne diže mi se. Mrzim kad su tako ''na izvol'te'', kad mi muškarača nabija plastiku pod nos od sabajle. Nije to više isto, pedes' osmo leto me stiglo.. Sedam na klupicu kad eto i nje, devojka pljunuta ona sa naslovnice seda na klupicu preko puta. Okrećem glavu ne želeći da ispadnem nepristojan. Ma neću ni da razmišljam o njoj. Gledam automobile kako prolaze glavnom ulicom. Alfa 156.. Jeb'o te koji je to hit bio. Auto godine te '98, a kao juče da je bilo. Koliko li je prešao? Ne deluje mi baš očuvano za automobil koji je, pa tu negde devedes' deveto. Koliko li se vlasnika izređalo u njemu? Nisu ga pazili previše. Zamišljam kako prvi gazda upada trapavo u njega i cepa onaj najlon sa sedišta kao neki džiber. 'Alo, sine kud' si nagrnuo, ne radi se to tako, najlon se ne cepa odmah, vozi se malo u novom, uživaj malo u mirisu novog auta, pocepaćeš ga kad tad, tvoj je jebemu miša. Jok. On je gazio i gazio, cepao i cepao pa predao drugom vlasniku. Ovaj još gori, grublji, jači. Onda treći, peti, dvajes' peti.. izređali se i uništili sasvim pristojan auto. Pa ne bi zvučao sad kao pokvarena rumunska kosilica za travu nego bi preo kao mačka... Skrenem slučajno pogled ka ovoj omladinki, a ona zapalila cigaru i kašlje promuklo, kao kosilica za travu. Ali ima neobično lepe nogice, duge..
Koji minut kasnije dolazi golobradi na skuteru i ljubi je u usta. C c c c. Nema ni kacigu. Vozi se tako bez ikakve zaštite jeb'o ga otac njegov. Ona raširi noge i nasede mu na sedište a on gas. Mislim se u sebi gde ćeš Ti, petličko, sa tim skuterčićem da se siliš. I taman da se uključi na glavnu ulicu devojka poskoči da se namesti bolje, on u krivini umesto zadnju kočnicu stisnu prednju, zadnji točak prokliza i TRAS! Klasičan danak neiskustvu. Pritrčim ja odmah, a oni leže i stenju. Ne pričaju ništa samo cvile kao psići. A niko da im pomogne! Prolaze ljudi, niko da ih pogleda! Oni kao da vode ljubav. Stenju! Pa zar niko da pozove neku službu? Zar niko da potroši kredit i pozove im roditelje, prijatelje, bilo koga majku mu. Smešna situacija. Gledam, krstim se iznad njih i ne shvatam ove današnje ljude nikako.
Prema verovanju tadašnje generacije desetogodišnjaka, košarkaš koji je krajem 90-ih i početkom 100-tih igrao za En Bi Jej tim Utah Jaz!
Po verovanju adolescenata i tinejdžera, magična sposobnost koju poseduju stariji ljudi, prevashodno njihovi roditelji. Uverenje se prenosi usmeno-generacijski, sa kolena na koleno, a prestaje po primanju prve plate.
- 'Si lud ti? Šta misliš, da ja serem pare?!
- Odrastao sam sa tim uverenjem...
Siže i polno i generacijski ravnopravnih, porodičnih odnosa među novopečenim roditeljima s posebnim osvrtom na prethodno postignuti kompromis da se beba čuva na smenu, što će reći- na opštu radost svih prisutnih.
- E Mile nek si i došao više. Opet bazdiš a znaš da je tvoja smena za čuvanje.
- Hik...U mojoj smeni- nek plače.
Did you mean Vukajlija?
Google · 17. April 2015.