Suptilan način da nekome saopštite da određeno mesto vrvi od Romulanaca.

Pitanje koje svačiji roditelj postavi pred polazak deteta na žurku ili kod druga.

Pandan raznoraznim nama poznatim pretnjama, kada nekome želimo staviti do znanja da će najebati k'o žuti, tipa: ubiću Boga u tebi, jebaću ti kevu, patosiraću te, poljubićeš beton, prebiću te k'o vola u kupusu. Rijetkost je izraz, inače sinonim, "kvazimodisaću te".

Početak rečenice većine baba kada krenu da odgovaraju na pitanje na koje nisu sigurne, ili pak jesu ali to rade iz čiste oholosti.

jos jedan od mnogobrojnih izraza kojim se porucuje nekome da vas zaobidje i da niste za dalje polemisanje sa doticnom osobom

Slika table sa natpisom mog mjesta, okačene na cijev od tenka izazvala je u svima nama ubjeđenje da se tamo nikad nećemo vratiti, i žal za narodom i vojnicima koji su ostali samo odbačena karta između dijeljenja u partiji pokera političara i ratnih profitera. Bilo je vrijeme da se putuje dalje, u maticu Srbiju.

Nakon kraćeg boravka u Pančevu i vijećanja šta i kako, uputili smo se prema Novom Sadu. Lada je izdahnula pred ujakovom kućom i tako nam označila mjesto boravka u izbjeglištvu.

Novi Sad, oaza mira, ljubavi i tolerancije. Bilo je vrijeme da se opet utvrdi brojno stanje i lokacija ostalih članova porodice. Mogu slobodno reći da smo sestra i ja već tad bili ratni veterani.

Čim smo prišli kući sestra je izustila: „Ima ji ovo pjoču!“ Navika. Dok dođeš negdje pregledaj stabilnost i izdržljivost građevine, ima li sklonište, sporedni izlaz i tako te stvari. Bio sam vjerovatno jedini klinac u Vojvodini koji je umjesto igranja SEGA igrica pravio bunkere i kopao zemunice. Sjećam se, jedan dan dok sam trazio nekog da se igra rata sa mnom, čuo sam zvuk aviona, bio je to onaj avion što pršće komarice,a ja to nisam znao, već sam natrgo kući k'o nebesko vrijeme, preskočio ogradu tako da bih i Dragutina Topića postidio i zabio se u podrum. Trebalo im je pola dana i kantica eurokrema da me izvuku napolje. Imao sam dosta rodbine tamo, i mnogo iskustava.

Sjećam se jednom kako me stariji burazer zajebav'o za sklopac koji mi je did poklonio:
-Bosanac, dobra ti brica haha...
-Nije to brica to je čakija.
-Brica bre!
-Čakija bolan!
-Brica!
-Čakija!
-Brica!
-(Posjekotina, plač, malo krvi , puno plača, valjda kad je vidio krv, jebem li ga) Vidiš da je čakija!

Ujna kad me nije odrobijala. Mnogo je galamila, a ujak je samo rekao: „Dijete je poplašeno, dva puta je bio na samo nekoliko kilometara od prve linije, iz tog straha kad bi mu dao osamdesčetvorku smakazio bi pola Novog Sada do zore, fino sam mu rekao da ga ne zajebava“.

Bilo je vrijeme da me upišu u školu. To me je pogodilo, ne zato što sam kasnio sa gradivom već zato što je trebalo izaći iz tampon zone koju sam ogradio čvrstim bunkerom, i susresti se sa stvarnošću.
Djeca nisu zla. Ali zato roditelji znaju zajebati na veliko. „Ti se ne možeš igrati sa nama ti si izbjeglica!“- bile su to riječi odjeljenskog siledžije koje on nikako sam nije mogao smisliti („Od ovih torbara i njihovog blata sa opanaka se ne može više normalno prošetati Dunavskom“ ili nešto slično, bile su riječi Đoleta Balaševića, pa apelujem na one što kače njegove stihove na fb da i ovo okače, jebo li ih on sa sve Panonskom Mornaricom. U guz'cu) . Prvi put vidi izbjeglicu. Suze sam zadržao do posljednjeg časa...

„Nemoj plakati, ti si sad velika momčina, sramota je. Pokaži im da si bolji od njih.“ –tješio me ujak.
Sutradan sam se pobio. I dobio batine. I pobio sam se svaki put poslije toga i mnogo sam batina dobio, nekad i dao, dok me odjeljenski siledžija nije uzeo pod svoj zaštitu. Doduše , postao sam najbolji đak u razredu pa je vjerovatno i to bio jedan od razloga zašto me gotivio. Dugo mi je trebalo da zavolim Novi Sad.

Prošlo je neko vrijeme, Dejton je odavno potpisan, čekalo se na vraćanje teritorija. Malo ranije sam otišao na zimski raspust u Laktaše, da se rodbina vidi i odluči za dalje. Bilo je lijepo da se malo skupimo, makar i u ovoj teškoj situaciji. Na povratku, u autobusu, sve je bilo dobro dok sestra potpuno odsutna nije zapjevala tadašnji hit Dragane Mirković: „Tuzan je zivot moj, kazi mu da zna, pjaci zemjo što sam ja , hej, nesjećnaaa“. Na zvuke ovog hita mnogi u busu su plakali, što od smijeha, što od tuge.

5. februar. Zemo je donio kovertu naslovljenu na majčino ime. U koverti slika naše kuće u magli sa polupanim prozorima. Tabla sa nazivom ulice se držala na jednom šrafu- „Ulica 13. Krajiške brigade“. Ne poleđini: „Mi smo se vratili, sačekajte još mjesec- dva dok malo pokrpimo što se pokrpiti može. Volim vas puno!“

Izraz koji najčešće čujemo od iskusnog vazača koji bi da se pokaže onom koji tek počinje
U većini slučajeva se radi o ujaku i sestriću

Postoje zanimanja koja ljudi zbog sujeverja ne vole pa izbegavaju i susret sa ljudima koji obavljaju te poslove.

Najubojitije oružje kod žena, a uz to i gotovo svako pitanje koje žena uputi muškarcu u toku dana. Jadac pitanje.

Žene goriste ova pitanja kao svojevrstan detektor laži, ispipavač terena, dokazivač muškosti i džentlmenštva i šta sve ne, jebemliga.

Naime, samim postavljanjem ovakvog pitanja žena muškarca dovodi u neugodan položaj i gotovo bezizlaznu situaciju, gdje je gotovo svaki odgovor pogrešan, i iz kojeg ne vadi ni čuveno ''volim te''.

Posle tvog, naravno pogrešnog odgovora slijedi ''Tu sam te čekala!'' uz čuveni ženski prekorno-razočaravajući-isti-si-kao-svi-svinjo-jedna pogled. Zajeb'o si, spavaš na kauču.

Sindrom socijalnog neuklapanja. Ovom rečenicom uglavnom pocinje negodovanje dotičnog novajlije (doseljenika).

Recenica koju profesori koriste da te iznerviraju i isprovociraju.

Moderno primenjena maksima, svi putevi vode u Rim.
Kako je Rim nekada bio centar civilizacije, trgovine, umetnosti, tako je danas Kišinjev centar cirkulacije narkotika, belog roblja i kradene bele tehnike.
Ako si nešto izgubio, u Kišinjevu je.
Komšinica otišla u Ulcinj, na letovanje i nije se vratila? U Kišinjevu je.
Usrao si se od alkohola, ne znaš gde si? U Kišinjevu si.

Đuletu svaka čast, stvarno je majstor svog zanata, ali bolje da je onoga dana slomio nogu nego što je odlučio da napravi ovu pesmu. Poražavajuće je kada svaka Grand šuša na svojim nastupima mora da je izvede i da to bude praćeno pokličima tipa ''Idemo, Ajmo, Toooooo, Roookaaaaj'' usput glumeći neko rok ludilo. Narodna veselja (svadbe, osamnaesti rođendani, donedavno i ispraćaj u vojsku) se ne mogu zamisliti bez ovog hita i polako tokom godina ''Neko te ima noćas, neko te voli'' dobija svoju mlađu turbo folk verziju koja skoro pa i da nema više ikakvih dodirnih tačaka sa originalom osim teksta naravno.

Staro značenje ovog izraza je bukvalno i odnosilo se na decu. Kako retki starci pričaju tu urbanu legendu (duboka starost, 99% njih je upokojeno), nekada bi cele porodice radile na njivi, pa su nosili i decu jer nije imao ko da ih čuva. Dete bi stavili u neku 'ladovinu (ispod drveta, prim. aut.) i postepeno bi se udaljavali zaneti u poslu (oranje njive ili domaćice u slučaju da im je puna kuća pa nemaju tamo privatnosti, prim. aut.). Ukoliko bi se tada pojavili u prolazu gorepomenuti pripadnici manjine, oni bi dete uzeli i odveli ga sa sobom načinivši od njega jednog od svojih. Nije tada bilo mobilnih, automobila, pa ni prave policijske službe sposobne da nađe (još aktuelno, prim. aut.) te nomade koji lutaju ko zna gde, te bi dete ostalo izgubljeno.

Danas se izgovara starijima i jednostavno znači da su za staro gvožđe.

Pretnja koja se koristi kad reči "razbiću te,satraću te," , nisu dovoljno jake!

Uvod u prijetnju. U 99,842% slučajeva nakon ovoga slijedi:
- kosti ću ti polomiti
- glavu ću ti razbiti
- jebaću ti kevu
- najebo si
- jebo si ježa

...ili nešto tome slično.

Naravno u 0,158% slučajeva nakon "Ako ti ja dođem tamo" može da slijedi:
- kod tebe na vikendicu, ima da se razvalimo od roštilja
- na gajbu sa ortacima i još 2-3 ribe, biće ludnica

ili neka druga konstruktivna varijanta.

Posebna kategorija mlađahnog stanovništva. Ljudi koji uglavnom stanuju u velikim gradovima (čitaj: Beograd, eventualno Novi Sad), potiču iz porodica koje uglavnom (mada ne uvek) zarađuju iznad srpskog proseka i koji su samim tim odrasli u urbanom okruženju i neprekidno "bombardovani" zapadnim načinom života. Detinjstvo su proveli uz satelitsku ili kablovsku televiziju, Plej Stejšn, trenirali su tenis ili badminton, govore engleski kao drugi maternji (to oni misle, što naravno nije tačno, ali vrlo često koriste poštapalice iz ovog jezika u srpskom). Nisu išli u obdanište, družili su se sa sličnima sebi, roditelji im nisu davali da prate vesti.
Načuli su oni kako živi prosečno stanovništvo, toga se čak pomalo i gade, ali pošto su po prirodi stanja bili izuzeti iz takvog načina života, vrlo često se uvaljuju u situacije gde izgledaju kao da su pali sa Plutona.

Niški prilog za vreme a uglavnom znači NIKAD.

Okreni obrni svi smo manje više u istom sranju.

Rečenica koja je kao stvorena za ortaka koji konstantno prekida sa ribom zbog njene nimfomanske prirode. I uvek, sve zaboravi i opet stupi u vezu sa njom.