
Omiljeni sport glupih i inertnih ljudi. Mnogo im je lakše da se valjaju u sopstvenom samosažaljenju nego da urade nešto, bilo šta, da bi promenili svoju situaciju. Svojim "buhuhu kako je meni teško, jadan ja" stavom žickaju emocije i pažnju drugih ljudi, očekujući da će im neko sve dati na gotovo. Međutim, za svako ponuđeno rešenje oni nađu problem. Takvi ljudi su govna koja treba gaziti, jer nemaju ič borbenosti u sebi i samim tim zauzimaju najniže mesto u lancu ishrane.
- Kako je tužna moja sudbina! Ne znam što sam upisivala ovaj fakultet! Kad dođem kući s posla, nemam gde da učim, znaš da živim sa kevom, ćaletom i dve sestre u jednosobnom stanu, a ćele redovno pijan drži neke govore... Ne znam kako i gde da spremam ove ispite...
- Hm... jeste to nezgodno... Pa jel' možeš da ostaneš u kancelariji posle posla, tamo da učiš, kad svi odu, mir, tišina...?
- Pa mogu, ali ne mogu ... Tamo mi je nekako atmosfera turobna, mali mi je sto, ne bih imala gde knjige lepo da stavim...
- Hm... a da odeš u studentsku biblioteku?
- Pa ne nogu pravo s posla u biblioteku, moram da odem kući i istuširam se, presvučem se... ne mogu da stignem...
- Pa hoćeš kod mene da učiš? Imam sobu viška od kako se ćale iselio, možeš opušteno kod mene!
- Jao, ma ne mogu ni to, bilo bi mi neprijatno, neću da smetam...
- Ma bre ne smetaš!
- Ma ne, ne mogu... jao šta ću da radim, zašto je moj život toliko težak!?
- ?! ... Ma crkni, boli me dupe....
Čuveni i, doduše, u realnosti nikada objavljeni slogan velikih svetskih korporacija koje se bave trovanjem naroda. Poslovna filozofija i marketinški imperativ kojima se pre svega vode duvanska i fast-food industrija, iza kojih - i to na poprilično beznačajnoj razdaljini - razdragano kaska jebena Katolička Crkva. Refren jedne od najozloglašenijih teorija zavere koji, pak, mi iz i dalje neutvrđenih razloga ne možemo ili ne želimo da čujemo.
E sad, iako je fokus pomenutih pogrebnih preduzeća (jer to ona na kraju krajeva i jesu; prim.prev.) svakako najviše koncentrisan na velike države i nacije, nemojte misliti da su vaša deca bezbedna od steltnog uticaja na um i telo koji ista sprovode nad njima, koristeći se pritom najnemoralnijim sredstvima kojih možete da se setite. I ta sredstva donose rezultate. Mis’im, neću mnogo da kenjam - obzirom da sam i sâm bio strastveni pušač do pre otprilike dve godine kada sam sreo svoju trenutnu “dominantniju” polovinu (bajdvej – kupio sam ti “Boni” sa krlicima, draga) – ali donja granica starosnog doba kod primeraka koji su počeli da puše već se opasno približila broju 12, pa se bojim da ćemo u bliskoj budućnosti biti svedoci scene u kojoj klinci predškolskog uzrasta žicaju pljuge od jebenih vaspitačica jer su im “mamica i tatica pre neki dan iste konfiskovali”. Šta? Ne verujete? A one žvake u obliku cigareta? To vam nije sumnjivo, a?
U Sjedinjenim Državama “Marlboro” je na krajnje dovitljiv način uložio u sopstvenu budućnost šatro sponzorišući igračke za decu u 2500 vrtića u 22 države, samo da bi u taj “poklon” udžeksovao i plastične imitacije sopstvenog cigaretnog pakovanja, i u “mekoj” i u tvrdoj verziji, u kakvu svrhu – zaključite sami. Dobro, nek’ se proredi broj Amera, šta me boli kurac...al’ šta ćemo sa mrtvim MekDonaldsom i hranljivo jednako mrtvim Hepi-Milom (klovna i da ne pominjem)? Kreiran specijalno za decu i sa uvek primamljivom debilnom igračkicom unutra (verovatno u ko-saradnji sa gorepomenutim “Marlborom), Hepi-jebeni-Mil predstavlja sve ono što jedno mlado ljudsko biće NE BI SMELO DA JEDE i u sebi sadrži enzimske supstance lukavo osmišljene tako da se vezuju za receptore u mozgu i generišu osećaj zavisnosti. Apsurdno mala pakovanja zašećerenih gaziranih pića, čokoladice koje i ne primetite da ste pojeli, autići-igračke, “Bratz” lutke – sve je to deo velikog plana u kojem se buduća mušterija praktično vrbuje od malih nogu. Jeb’o mater ako ću ja ikad da dozvolim svojoj deci rođendane u “KFC-u”...
Da puše – mogu. Mis’im, ako ne naiđu na karakondžulu k’o ja što sam...
- Dobar dan, izvolite?
- Ovaj, daćete mi jedan hepi-mil za poneti...
- Sa kojom igračkom želite?
- Sine, pita čika sa kojom igračkom hoćeš?
- Sa žapcom, sa žapcom!
- Čuli ste ga...
- Evo, izvolite i dođite nam opet...
- Možda sledeće godine, momak...
Kasnije te noći...
- Mihajlo! Mihajlo, bre!!
- Šta je, bre, koj’ me kurac budiš, luda ženo...?!
- Je l’ čuješ ti nešto?
- Da, čujem – tebe kako sereš i ne daš mi da spavam!
- Ma, k’o da se nešto čuje iz dečje sobe...
- Učinilo ti se, nema šta da bude. ‘Ajde spavaj sad...
- I to što kažeš...
Žabac-igračka svetli na noćnom stočiću pored kreveta, tankim crvenim snopom svetla iz usta pogađajući zaspalo dete pravo u glavu. Iz grobne tišine u sobi tek jedva se dâ razaznati ciklični niskofrekventni audio-zapis: “Ti voliš MekDonalds. Ti voliš hamburger. Ti voliš čizburger. Ti voliš BigMek. Ti voliš MekDonalds. Ti voliš...”
Dve reči su u stvari nekoliko rečenica koje jedna osoba (najčešće ženskog pola) upućuje drugoj osobi (najčešće muškog pola).
Za "Dve reči" najčešći razlog je svađa, ili izliv besa usled nervoze osobe koja koristi "Dve reči".
"Da ti kažem ja dve reči!"
Graja u učionici.
Profesorka: Tišina!
- Muk -
Random lik: Šušušušušuš blablablabla...
Profesorka: Petroviću! Da ti kažem ja dve reči: Ti si jedno nevaspitano, bezobrazno, drsko derište koje ne može da bude mirno i da ćuti ni pet sekundi. Kako te nije sramota da ovako ometaš čas, a pride sam te i upozorila ranije! Još samo dve reči: Sada si prevršio svaku meru i više ne mogu da ti dozvolim da ometaš čas, zato MRŠ kod direktora, reci mu da sam te ja poslala da ti kaže dve reči i reci mu šta si uradio! Stoko nevaspitana. I da, još nešto: Da su ti se roditelji nacrtali sutra u 18:00 u školi da im kažem dve reči o tebi. Eto! Sad se teraj kod direktora i ne izlazi mi više na oči!
Petrović (u sebi): Dam ti ja dve reči, pola sata mi je srala...
Princip po kome šabani biraju reči koje će izgovoriti. Zato je svaki dobijeni redosled reči koje su im izašle iz bubnja, to jest glave potpuno nebitan. Bitno je najpre imati što veće mišiće i "opasan izgled" kao kvalifikaciju za izgovaranje ovih reči što glasnije i zajebanije. Većina takmičara ispunjavaja ove uslove, tako da kao i u svakom drugom lotou, preostaje prva, najvažnija stvar koja određuje pobednika. Potrebno je da šaban ima sedmicu, to jest ku sedmicu, to jest i ku sedmicu.
U bubnju se uglavnom nalaze:
ekstra, bate, teretana, nači, realno, auuu bruka, razumeš, u principu, sunčanje, kupanje, opušteno, generalno, u fulu, š'a je bilo, eventualno, ekstra pička, š'a je smešno, ku sedmica, pa pazi, veruj mi, plaža, nabudžen golf 3, nije to ništa, Ada, provereno, CG, Budva, diskoteka, eee, ima guzu, sisu, but, nogu, šveca, solarijum, ovo-ono, najjače, ma laganica, malo, ae tišina, vajt senzejšn...
Šaban 1: Bate, pa pazi, realno Ada je vrh, provereno nači.
Šaban 2: Š'a bre lupaš! Koja Ada?! Bate, zenba je najjači! Nači, malo kupanje, malo sunčanje. Ovo-ono, ribe u fulu, posle voziš kolima, imam nabudžen golf 3...
Šaban 3: Nije to ništa. Pazi, provereno, teretana, pa malo u CG kod švece, veruj mi, u principu plaža kupanje, sunčanje, ovo-ono, onda Budva, nači diskoteka, nači generalno ekstra pičke sve u fulu, naš kaku nogu ima, a sisu, bruka! Posle laganica vozim ku sedmicom do gajbe. Jebo sam je. Naš kakav but ima, a guzu! Na kraju vajt senzejšn na njenom licu, hehehe. Š'a je bilo, š'a je smešno?!
(pobednik lotoa sa ((i) ku) sedmicom)
Zagrljaj ružnog para zimi. Manimo tužne priče koje se pričaju u žbunju parkova, njihovi očevici su sami krivi zbog radoznalosti. Klupe ispod laterne uveče privlače poglede kao to svijetlo iznad njih noćne leptire. Pa zašto misle da su zaklonjeni? Sjede tamo zagrljeni, više prispojeni, nasloženi jedno na drugo. Boja lica im razmazana, upala roza, bezbojna bijela. Ustaju sa klupe tromo, prelaze u trodimenzionalni referentni sistem, kao medvedi iz zimskog sna, kreću igrajući se sa ravnotežom... Započinju negraciozan i nezgrapan hod dok upadaju u oči kape i drečave skijaške jakne sa fluorescentnim linijama. Onda slijedi zastoj, zagrljaj uz banderu... Osjećam kako mi grebe oči taj hrapav dodir, izgledaju kao da se rvaju dok pokušavaju jedno drugom da provuku ruke oko struka ili vrata. Robotskim potezima namještaju pomjerene potkošulje ili gaće, pa nastave da hodaju, do sledeće bandere. Bolje bi nam bilo bez njih, i mrak ima svoju svrhu. Ovako redjaju stubove kao psi koji ih zapišavaju. Sad ide poljubac. Boli... Pokušavaju da pronadju jedno drugome lice, crvenih noseva sa kapavicom od hladnoće. Tako su blizu jedno drugom da osjećam smješu zadaha, vodurinu iz noseva, pljuvačku i njihove zimske zelene jezike na sopstvenom vratu. Ponovo kaskanje, pa ponovo klupa. Sad se osmjele pa im mlohavi jezici cure jedan po drugome u eksternoj sredini, dok se dolje drapaju po "kolmar" znakovima ili uzajamno pretpostavljaju genitalije preko kopče od kaiša, gaća, podgaća, helanki... Takvo komešanje nastane, vruće im pod kožom, a oko njih studen. Odjeća se razjebala, sve ih svrbi. Raskravljeni, opet ustaju, pokušavaju da se češu, namještaju se i skakuću. Padne ti na pamet, kako su se smuvali? Osjetiš da si tužan, ti ljudi pomisle, "nije neka riba/nije neki tip, ali nisam ni ja, ok je." Koliko tišina oni prodju, koliko puta se izbjegnu tokom nedelje? Koliko li ružnih poklona razmijene, svih onih srca sa gadnim natpisima? Pa koliko izlazaka sa društvom, gomilom drugih ružnih parova koji su isti takvi, nosati, krezubi, polu - raspadnuti petominutni razmjenjivači fluida... Na šta li liče ti ragovori, njihove interne fore? Svaki pokušaj odgovora mi zadaje samo mučninu. Opet staju, ne drpaju se više, sad ide njegova verzija nježnosti, kada joj ćevapima od prstiju prelazi preko obraza, usana... I ona ga gleda sa onim blagim osmjehom, onim telećim očima. To se oni povezuju vantjelesno. To oni dižu vezu na viši nivo. To je ono kad mogu da ćute zajedno. Ja to ne mogu da ne vidim, gomila ih je, stalno, svake noći u jebenom liberalnom svijetu. Kilogrami masnoće, crnog ispod noktiju, zamazane šminke, jeftinog dezodoransa, groktavog smijeha zbog jadnih doskočica o seksu, cvjetova u rukama sa kojima ne znaju šta da rade (jer u filmovima se prikazuju samo scene kad djevojka prima cvijet, ne i šta radi posle sa njim)... Koliko nabujale ružnoće i nečistoće se razliva noćnim ulicama, kao sadržaj raspukle cijevi kanalizacije...
Suptilan i vrlo ubitačan način da vidite leđa gostima koji su višečasovno prisutni, bez indicija da pokupe prnje i zapale kući. I pored napadnog zevanja, gledanja u ručni sat svaka tri minuta, proveravanja nivoa pića u čašama, ovaj znak za fajront ubedljivo premašuje sve moguće smicalice.
(14:00h - ZVRRR!) - Oooo kumašine, uđi, uđi...
(21:34h) - I tako.... (deveta neprijatna tišina te večeri, domaćin se opet zakašljava) Nego, jel se sećaš onomad kad smo išli u Đenoviće '96 pa mali Miša dobio prolivčinu, pa ga vozili do Budve joooj hahah....
-Da, da... (gleda na sat)
-A sa nama krenula Milka mučena...šta je sa njom bre? Reče mi Goca iz Sopota da joj muž umro, da joj na poslu baš loše, i...
-Ne, ne znam stvarno...
- I dobila neku bednu penziju, a samo pršte otkazi; zaposlio direktor neku sa frizerskom. Nema bre, ovo je partijska država, a njen sin prošle godine diplomirao na Mašinskom, jebe se u Beogradskim elektranama za 50.000 mesečno, posla slabo, svi tenderi namešteni, treba da se ženi, nem...
-Da, da...strašno...E Branka, aj kad si već tu, donesi mi dva propafenona! Znaš, one plave tabletice, što pijem pola sata pre nego što legnem...Kumašine, hoćeš još jednu da popiješ?
-Auuu, vidi već je skoro deset sati, idemo mi polako...
Živeo je skromno u svojoj kući u centru sela, u podnožju jedne planine.
Imao je nesrećno detinjstvo. Majku je izgubio kada mu je bilo samo tri godine. Sestra i polubrat su mu bili sve na svetu. Kada je završio osnovnu školu, odlučio je da nauči neki zanat. Vrednim radom i trudom postao je šnajder. Godinama se usavršavao, da bi postao zaista uspešan i cenjen u svom poslu.
Oženio se i dobio dve divne ćerke koje su mu podarile četvoro unučadi. Napravio je kuću u obližnjem velikom gradu i obezbedio dom svojoj deci. Neko vreme je živeo u gradu, ali se kasnije ipak vratio na selo, jer mu je tamo uvek bilo bolje i lepše za život. Celo selo ga je volelo i uvek je izbegavao konflikte. Svi su voleli da svrate kod njega u radionicu. Radio je svakog dana, osim nedeljom i praznicima.
Bio je druželjubiv, uživao je u društvu svojih prijatelja. Porodica mu je uvek bila na prvom mestu. Svoje ćerke, a kasnije i unučiće je naučio da pre svega budu dobri i pošteni, da porodica bude složna, naučio ih je skromnošću i da je život lep, da ga treba proživeti najbolje što umemo. Bio je ponosan pre svega na unuku i tri unuka. Voleo je i životinje. Po dvorištu se uvek šetala neka mačka koju je on krišom hranio, jer ih baka nije volela i uvek bi ih terala iz dvorišta. Svakog dana su dolazile u isto vreme i čekale starca da ih nahrani. Napravio im je i sklonište od kiše i lošeg vremena.
Svi su se iznenadili kada je osvanuo jedan prolećni dan, a starca nije bilo u njegovoj radionici. Zabrinuta komšinica je otrčala kod njega u kuću, međutim, njega tamo nije bilo. Njegova supruga je ostala sama i uplakana. Predhodne noći mu je pozlilo i hitna pomoć ga je odvezla u bolnicu. Niko nije ni slutio šta će se dogoditi. Ostao je to veče u bolnici, a ujutru se, kako doktori tvrde, bolje osećao. Doručkovao je, legao da se odmori i nije se probudio.
Na dan njegove smrti u selu je vladala tišina kakvu dugo nisu zapamtili. Suze su lile sa lica i niko ih nije krio. Muk koji je dugo trajao. Na dan njegove sahrane i nebo se rastužilo. Kiša je neprekidno padala. Nije bilo hladno, ali kiša je dugo trajala. Dok se selo skupljalo na groblju, jedan pas se ušunjao u dvorište starčeve kuće u kojoj nije bilo nikoga. Ostao je tu sve dok ga supruga pokojnog deke nije primetila. Ležao je ispred dekine radionice. Kao da je i on osetio prazninu i bol, i kao da je znao da je sada tu potreban. Iako baka nije volela pse, on je uspeo da se izbori za svoje mesto i ostao je tu. Ubrzo je i on dobio svoju kućicu, baš kao što je i deka pravio mačkama. Međutim, baka nikako nije mogla da se navikne na njega i uporno ga je terala, ali bezuspešno. Pas je postao član porodice. Unučići koji su dolazili kod bake u posetu su se brinuli o njemu. Bila je to draga kuca jer se pojavila niodkuda i to baš na dan dekine sahrane. Niko nije imao srca da ga otera.
I dalje je tu, u dvorištu stare, trošne kuće. Pas i baka grade jedno lepo prijateljstvo, baš kao što bi to činio i pokojni starac.
Srpska multifunkcionalna prostorija... U mnogim porodicama u sled nedostatka prostora , kuhinja je u isto vreme i kuhinja i špajz i trpezarija i dnevna soba i spavaća soba.
Tu se kuva, tu se uči, tu se ruča, tu se slavi slava, tu baka spava...
MAMA: Sine ajde završavaj taj domaći treba mi sto, da lomim orahe .
BAKA: Sad si našla da lupaš orahe kad oću da spavam, pusti to dete nek uči ono je bar tiho.
MAMA: Neću da lupam ako ćeš ti da mi spremiš slavu, šta misliš sutra će da mi spavaš tu dok gosti sede! Kad ćeš više da crkneš da mi se duša smiri!
BAKA: Joooj da Bog da snajka...
TATA: Tišina bre više, ne mogu ni dnevnik da gledam na miru od vas dve, jebo me dan kad sam ušo u ovu kuću! Oćete i sutra tako da vadite oči na slavi?! A i ti mama ne moraš baš u pola 8 da spavaš...
BAKA: Ja ću sinko u mojoj kući da spavam kad god oću, a ti lepo ako ti se ne svidja uzmi svoju gospodju pod ruku, pa srećan put!
Dežurni lajavac na tradicionalnim slavljima. On sve zna, i šta, i kako. U sve se razumje kao da je lično vaspostavio običaj. Jedino... Pa, niko ga ne jebe ni 5%, dok ne počne žestoko da smara. Tad ga jebu 100%.
- Krštava se sluga božiji Milutin u ime Oca...
- Stop! Stani! Ne dozvoljavam!
- Š-šta ti bi?
- Kum nije izgovorio Simbol vjere.
- Kum je nepismen.
- Neki red mora da se zna. U moje vrijeme...
- Sačekaj me ispred crkve dok završim. Onda ću da skinem mantiju pa da te malo ja dokrstim kako valja i trebuje.
----------------------------------------------------------------------------------------
- Časnijeh kolača, časnijeh lomača, 380 bogonosnih otaca među nas!
- 318!
- Tišina tamo. Časnijeh kolača, časnijeh lomača...
- Kolač se okreće na drugu stranu, a ne tako kako radite.
- Mhm... Ajde da se prekrstimo pa da popijemo za srećne slave.
- Ne krsti se tako!
(Ono jes'... Domaćin se prije trougli nego što se krsti, al' đe'š mu to reći...)
- Rođače Vojo, jeste da mi je slava i jeste da si mi rod rođeni, al' ako progovoriš još jednu, ovoga mi krsta...
- Misliš - ovoga mi trougla?
- AAAAAARGHHH!!!
Izgovor da nekoga opsujete iz dna duše.
Profesorka: Ajmo dalje. Omer. Očajan rad, nimalo truda, nimalo energije, očajan rukopis, nijedan tačan zadatak, čak nijedna tačna formula, sve u svemu, jedinica kao vrata!
Omer: Marš u pičku materinu jebeni matori šišmišu.
Profesorka: MOOOOLIM?
Omer: Ju, izvinite profesorka, imam Turetov sindrom, neće se ponoviti više. Nadam se.
Profesorka: Aham. Sedi.
...
Svadba.
Rale: A sad će moj kum Omer da održi zdravicu.
Omer: Nemoj hik kume, nemoj, molim te, hik.
Rale: Ajde, ajde, ne stidi se, ajde aplauz za mog kuma.
Omer. Pa hik, dobro, ako mora. Drago mi je što ste došli u tolikom broju na svadbu mog kuma Rale hik, i ove, oveee hik, kurveeee raspale što se jebala sa hik, pola sela, pičketina izlizana hik, profuknjača neopevana, mamu joj hik, jebem, da joj mamu hik, jebem u ono njeno debelo hik, dupe.
Tišina............................................
Omer: Ju, oprostite, imam Turetov sindrom, nisam ja ovo ništa mislio, živeli mladenci.
Svi: Ahaaa, ŽIVELI!
Napomena: Ne pokušavajte ovo kući. Niti bilo gde.
Tvoja karta za izlaz iz neprijatne tišine kada na ulici, u liftu, sex šopu, pošti ili čekaonici kod urologa naletiš na:
a) penzionera iz ulaza koji izbegava antibiotike ali forsira beli "lukac feat. radža" kao narodni lek;
b) čaletovog prijatelja;
v) ribu koja je iskoristila tvoj trenutak slabosti (alkohol-patos stanje) i očekuje tvoj poziv dve godine;
g) osobu za koju nemaš pojma odakle se znate ali je ona jako srećna što te je srela.
Penzioner iz ulaza
mesto susreta: Pošta Republike Srbije
- Zdravo sine!
- Zdravo deda.
- Pa kako si sinko, ide li čkola, kako tvoji, imaš li neko žensko da te greje, a?
- Evo nije loše.
"Ma koji moj 'oće ovaj fosil, šta njega boli kako su moji! Ej, bre, još naš'o da podjebava što ne arčim ništa!"
(tišina i penzos te gleda tužnog izraza lica kao da je Tito vaskrso pa ponovo umro)
- Zahladnelo deda, onako opasno, da se ne obrija čovek.
- Jeste sinko, evo počele da me bole koske, a ja imam znaš i disfunkcionalno rame, artitis i još ovo vreme kao da 'oće da me dokusuri, ali ja se borim: svaki dan jednu rakijicu i češalj luka udarim, kafu ne pijem pritisak mi je loš, razumeš.
- Izdrži stari, evo kažu sad će toplije, ajd' sve najbolje idem ja ovaj red je predugačak.
- U zdravlje sinko, da si mi živ i zdrav i da nadješ neku finu da te greje!!
"More, marš u pizdu materinu!"
Ćaletov prijatelj
mesto susreta: ulica
- O'ho'ho gde si, bre, mali?!
- Zdravo! (neizbežni kez)
- U, vidi koliko si naras'o ko da si kvasac! Ljubi te čika Zoki! Kako si? Jebeš li nešto? Šta radi onaj tvoj ćale u bulju mu ga zaboravim?!
- Evo nije loše, trudim se. Ćale eno ga kući gleda skupštinu.
(nastupa tišina, čovek te gleda sa nevericom i ne veruje da je tvoj ćale napravio mutavog debila)
- Malo me zeza ovo vreme, opasno zahladnelo, nigde ne izlazim, mnogo bre hladno i još najavljuju hladnije možda sa mestimičnim pojavama snežnog pokrivača.
- U jeste sinko, mada nije toliko, bilo je i hladnije, pitaj ćaleta on će da ti ispriča kako je bilo tek hladno na ratištu, cigaretu ne mož' covek da zavije.
- Čika Zoki, idem ja, žurim, ova proziva na predavanjima.
- Ajde sine, i pozdravi ćaleta i kaži mu da se javi da mu ne filujem guzicu!
Skrndelj kog želiš da izbrišeš iz sećanja
mesto susreta : Sex šop
- Ej, ćaoo! Hi'hi'hi!
- E, zdravo.
- Pa gde si ti, nema te da se javiš, kako si? Kako ljubav? Šta ima kod tebe? Odkud ti ovde, šta ti treba, možda mogu (želim!) da ti pomognem ...hi'hi'hi!
- Evo uzimam neki poklon drugarici onako neku foru ili slično. Ti šta radiš ovde, nišaniš nekog gumenka, a?
( usled poklapanja nastaje tišina, gledaš okolo, ubedario si čak i radnika šopa, proradi ti emotivna strana moraš da bekneš nešto ali nikako da se izviniš)
- Uff, bre, koja vrućina, kažu biće još toplije, udariće i do 42 stepeni celzijusovih.
- Ej, pa daaa! (nastavlja da krešti) Previše je vruće, opasno se znojim, ali ja obožavam prirodne mirise tela ti bar znaš našta mislim, hi'hi'hi!.... (prekidaš je)
- E, aj vidimo se, žurim, moram da nadjem nešto zanimljivo.
- Ćao, javi se nekad, znaš ono na kaficu i to... Hi'hi'hi!
Neindetifikovana osoba
mesto susreta : čekaonica ispred vrata urologa studentske poliklinike
- Gde si, tebro, ša ra'iš? Kako si mi ti?
- A? E, evo... nije loše. Ti?
- Evo, tebra, pio neke preparate za teretanu pa mi vojvoda bojkotuje ofanzivu.
( nastupa tišina on očekuje tvoje jadanje, jebe ti se da mu kažeš)
- Nego, brate, polude ovo vreme, čas kiša čas toplo, pritisak ide do nekoliko miliona milibara.
- E znači tebro, vreme haos, sve je tačno to što kažeš, ono neizvesno kao zakon ulice.
- ... E, idem ja mislim da su me prozvali.
- Budi mi dobar, tebra, znači budi u fulu, poštuje te brat!
Odgovor prosečnog policajca kada više nema argumenata za raspravu. Ovi malo strožiji i interventniji malo žešće polemišu.
Neposredno pred početak utakmice...
Čika policajac: Ej ti ćelavi!
NN Navijač: Ko, je l’ ja?
Čika policajac: Ti, ti...pa šta ćeš ti ovde, jesmo rekli da je vaš ulaz s druge strane?!
NN Navijač: A čiji to naš? Ja sam neutralan. Došao sam da gledam basket.
Čika policajac: Ma nemoj?! A ja sam Kraljica Draga, ’ajde skidaj jaknu, izuvaj patike, sigurno si pun baklji. Aha! Pa šta je ovo?! Kakva su ovo obeležja?! Pa ti si izgleda Zabranjen!
NN Navijač: Ali, gospodine to je samo znak Adidas-a. A to što sam ćelav ne znači da sam huligan. Evo čak sam i s detetom došao.
Čika policajac: A to kao tvoje dete?! A vidi stvarno, ličite e...pa... ma daj bre ličnu kartu i ne odgovaraj tako drsko, a mali neka pokaže đačku knjižicu, odma’!
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Nepoznata lokacija...
Pandur - Ma ne može to tako!
NN osoba - Može i mora.
Pandur - Ma nema logike, tu to ne može da stane.
NN osoba - Probaj, moći će!
Pandur - Ma more tišina! Daj ličnu kartu!
:fljjjuuuus: (šamar)
NN osoba - Ja sam ti žena volino glupa!
I ubacuj ga više, vidiš da sam zagorela!
Moto kojim se ukazuje na neophodnost samostalnog izvršenja određene radnje.
Jer, šta pa to živo čeljade ne može da izvede, kad je uspelo samo da se otisne iz majčine? Da izroni iz amnionske tečnosti, prolećući kroz uzan tunel i izvrišti "Hello World" dok mu presecaju vrpcu, svečano otvarajući život, u maniru neke morbidne arkadne avanture.
U praksi mahom izgovor za uskraćivanje pomoći.
- U bre, Simke, koliko ljudiii, kako ću sad da pričam? Grlo mi se bre suši. Joj, ne mogu tamo sam samcijat...
- 'Ajde bre, sam si se i rodio. Snađi se nekako. Improvizuj.
- Simke, stigli mi oni blokovi za šupu. Ima ih puna prikolica, pa reko' ne znam da li ću moći sam da ih istovarim...
- Čuj, nećeš moći.. Pa sam si se i rodio!
-Maćori, 'de ćeš?
- U švaleraciju, Simke. Konačno sam zakazao seks sa Dudom!!
- Sa "onom" Dudom?? Što kažu da može jezikom da veže pertlu, a sise joj pridržavaju brus?
- Da, tom.
- Pa kako ćeš, siroma'? To nije žena, to je bre nimfo-zmaj!
- Ma...
- Trebaće ti pomoć, brajko, sigurno! Da je opkolimo i savladamo na poene, a?
- Ma snaći ću se nekako. Sam sam se i rodio, tebreks.
:kratka tišina:
-Siguran si da nije bilo na carski?
:tresak vrata:
Verovatno najluđa ustanova u koju ćeš ikada biti smešten(naravno, ako si razuman i normalan čovek).
Upravo sam se setila onog osećaja:ideš ka školi, tišina.
Ljudi koji idu kraj tebe takođe ćute i hodaju. Miran si sve do trenutka kad ulaziš u školu.
Onda ulaziš u potpuno drugu dimenziju:
Prvo čuješ dranje na sve strane, a onda se iz normalne osobe pretvaraš u ovu:
AHAHAHA - čak mi se ovaj sviđa, čas onaj - jao POGLEDAO TE JE!!!!, ma nije, ma jeste videla sam, - kako me nervira ona likuša - pogledaj šta je obukla ona plavuša! - retard mi je zavalio jedan! - ajde da pušimo u wc-u, imaš pljuge? - puškice na sve strane - šta ti misliš da si pametna,a? - Evo ti dva da te ne gledam u avgustu - stariji su naduvani, bulje u praznu tačku - da se farbam ja, a? - Ostavio me je!!!!!Šta ću sad, koji kurac?!?" - Ko mi kaže, ti si ispovraćala celo kupatilo! - Kako sam se izblamirala, brate mili - ljuta sam na tebe - Izvini - Marš!!! - Ti si mi najbolja drugarica - Nemoj nikome da kažeš... - On nije u vezi sa njom, jel da?Ona je takva krava, nije sigurno... - Biće mi drago kad se rastanemo! - Ne mogu da živim bez svih vas...
Slovenska antiteza osveživačima u spreju s mirisom pokošenog sena popularnim na ovim prostorima tokom devedesetih, obesmrćenim ovim stihovima:
Nit' je seno, nit' je pokošeno,
niti sa njim kakve veze ima,
već ga smuti apotekar ljuti,
da domove uznasmrdi svima.
Za razliku od opevanog prostornog dezodoransa čiji miris stvarno nije imao apsolutno nikakve veze sa pravim senom, miris nepokošenog sena je miris 100% prirodan, miris detinjstva, miris beskrajnih prostranstava i neukroćene divljine. Miris nepokošenog sena je i zbir i razlika svih mirisa kojih se sećamo i onih što nam naviru iz atavističke svesti predaka koji su jurili nepreglednim savanama obučeni u životinjske kože, jer on je apoteoza života, života koji je baš tu, na toj poljani, obrnuo pun krug.
- E dobro, sad kad smo seli i popili po jednu reci ti meni kako ti se sviđa sve ovo.
- Pa da ti kažem, da znaš da nije loše, lepo si se skućio i sredio okućnicu, imaš sve što ti treba a opet živiš asketski, sve u svemu deluks.
- Jeste, jeste, moram da ti priznam da sam se preporodio otkad sam uzeo ovaj plac i izmakao se malo iz grada, mir, tišina, priroda. Inspiracija samo puca moj druže, ja sam ti ovde doživeo pravu umetničku renesansu.
- Pa kako da ne, samo pogledaš ovaj krajolik, ovu pitominu, osetiš ovaj visinski vazduh. A tek ovaj kontrast tvog dvorišta s engleskim travnjakom i onog zapuštenog placa iza kuće, genijalno, čini mi se kao da mogu da osetim svu radost postojanja i svu tugu smrti u jednom dahu.
- Aaa, ma to je neko bacio crknutu mačku, raspada se već dva dana, poumirasmo.
Ortak koji na žurci muva sve što je žensko i mrda dupetom. Nema izuzetaka. Kao što se Mile Kitić u istoimenoj pesmi vezao za jednu devojku, ovaj se vezao za sve njih. Nema ružnih, nema debelih, nema mršavih, pa čak i ona koja izgleda kao da je nečiji heroj iz WOW-a može da prođe. Živi za "Semafor žurke".
Piće ga brzo hvata, pa su njegove pick-up fore u skladu sa time...
-Brate, 'de povedosmo Mileta, opet će se ušljema, pa kreće u start devojaka, a onda se mi mlatimo sa seljacima, a on izvuče dupe.
-Da ga jebem, valjda neće opet...
-'ajde, mentoli tišina, sve vas čujem, samo se pravim da kuntam. Večeras startujem samo one koje su slobodne, prvo pitam, pa onda krećem u akciju.
-Brate, šta da pitaš? Idemo na semafor žurku, pa prepoznaj po boji..
.........
-Eno ga, ludak... prilazi onoj zelenoj...
...dva stola dalje...
-Alejkum selam, neznana devojko, možemo da popijemo po piće dok stojiš sama, oooooo, tu na mesečini?
-Dečko, jesi to ti dobio nagradno iz Laze?
-Što? Pa, vidiš da si sva u zelenom, a ja kao da povež...
-Kukala ti majka, tako jadnom...
...da postoje ljepše oči, srećo moja, ja sam znao, ali moje srce kaže, najljepše sam odabraoooo...
-Eto vidiš, čak je i pesma naša, 'ajd se jebemo!!!
-Upoooomoćććć, obezbeđenjeeeee!!!
Neizostavni deo za postavljanje matematičkih zadataka u nižim razredima.
- Deco, otvorite vaše sveske, danas ćemo raditi sabiranje i oduzimanje dvocifrenih brojeva.
Pišite: Marko je imao dvanaest jabuka, mama i tata su mu dali još dvanaest. Koliko jabuka ima Marko?
- Učiteljice, mogu ja, mogu ja?
- Reci, Mitiću?
- Dvadeset četiri.
- Odlično, Mitiću. Da li je svima rezultat dvadeset četiri?
JESTEEEEE
Dobro, idemo na sledeći zadatak koji je malo složeniji.
Pišite: Nenad ima osamnaest šljiva, baba i deda mu donesu još trideset. Koliko će šljiva ostati Nenadu ako svom mlađem bratu da jedanaest? Samo polako, dobro razmi...
- Učiteljica, znam ja!
- Da čujem, Randu?
- Pa pola litar, učiteljica.
HAHAHAHAHAHA
- Tišina tamo! Randu, sedi jedan! Da kažeš ocu da dođe sutra u školu.
- Ču ga dovedem na veliki odmor, on ide u osmo tri.
Osnovna i jedina karakteristika novorodjenčeta u zapadnom svetu, tamo negde iza 2040. Nekarakterističnost. Jer karakteristika je korak od diskriminacije, a diskriminacija vodi u varvarstvo...U zavisnosti od toga pod kojim rednim brojem se rodio (zapravo rodilo), mališan dakle dobija radni naziv npr. Pending 7136C7C12, kojim se služi dok ne napuni sedam godina i bude mu dozvoljeno da sebi odabere ime i prezime (u devetoj bira roditelje, a u dvanaestoj, kada postane punoletno, pol).
Godina 2058. Čas eugenike i društva, negde u Ling Lo sektoru 2 (bivša Šumadija)
- Dakle da vidimo...Hibrid kog kukuruza je najtolerantniji na sušu reci ti, Pending AA4937L.
- Nastavniče zašto uvek mene prvog prozivate, nije u redu...
- Zato što si prvi u sistemu, počinješ na duplo A.
- Duplo A...
- To je kad imaš dva A Pendinže AA4937L. Da nisi gadjao kiborg TETKICA79A slinom iz nosa zvao bi se Lazarmadafaka, ovako su ti privilegije suspendovane do daljnjeg (ostala deca se smeju).
- Tišina! Dakle, koji Hibrid?
- To je bar lako - ZP 327.
- Netačno, već čuveni ZP 4007 ili, kako deco?
- FAO 400 NASTAVNIČEEE!
- Taaako je deco. Sedi AA4937L, jedinica. Osnovno se mora znati. I da - prenesi roditelju 1 da ovaj put želim da ga vidim na sastanku u petak. Ako ne može da dodje neka pošalje hologram. Neću trpeti više izgovore, dosta sam se ja sa vama zajebavao.
Došao je i taj dan, jako tužan za mene. Završila se škola. Dok su drugari i drugarice iz odeljenja uveliko cepali sveske i knjige ja sam moje lagano pakovao u torbu da bih ih sačuvao za mlađu sestru...
- Profesorka, može li neko drugi da čita sastav, ovaj smara!
- Hranislave, prestani da ponižavaš Borivoja. Nastavi dete.
Nakon dodele svedočanstva otišao sam sa porodicom na planinu Rtanj. Nismo imali para za more pa smo zato otišli tamo a i blizu je. Poneo sam i lektiru, čisto da mi ne bude dosadno. Pošto ću biti vukovac i moram da opravdam poverenje kod svih profesora, poneo sam i knjige za narednu godinu.
- Khm, koja budala, hahaha.
- Je l' ga čuješ šta on čita? Pa, ko normalan nosi knjige, eeej bre?
- Zadnja klupa, TIŠINA!
Raspust je prolazio baš kako ja volim. Mirno. Svako jutro, čim sunce izađe i obasja ovu čarobnu planinu, odlazio sam kuda su me noge nosile tražeći drvo i hlad gde mogu da sednem i uživam u čarima čitanja i učenja. Gutao sam svako slovo knjige koju sam poneo...
Jednog sunčanog popodneva, plavo nebo se odjednom obojilo u crno. Krenulo je da seva i grmi. Kapi kiše su počele da klize niz moje lice. Uplašio sam se. Setih se reči mog profesora fizike i brzo sam se uputio da nađem neko sklonište jer sam se dosta udaljio od kuće.
Naišao sam na pećinu i ...
- Ijaoooo, ako je ovo raspust onda...
- Ej, probudi se, gleda te profesorka.
- Boro, ako je to sve od raspusta, neka Vesna...
- Sad dolazi najbolji deo :đavolski osmeh:
... krenuo sam da istražujem. Kako sam išao sve dublje i dublje, osetio sam jako čudan miris koji je bivao sve jači i jači. U jednom trenutku sam osetio neko blagostanje i smirenost. Nešto mi nije dalo mira i krenuh sve dalje i dalje.
Naišao sam na neka vrata. Malo mi je bilo čudno, otkud u pećini vrata i to drvena. Otvorio sam ih. Imao sam i šta da vidim. Skrivena fabrika opijata, suncetijebem. Onaj logo koji vidim, jebote pa o ovome sam gledao na dnevniku. Za ovom organizacijom se traga odavno. Gotovo, ubiće me! Odjednom sam se ukočio a ispred mene su se stvorile tri devojke. Gole, kao od majke rođene. Kakve sise i ribići. Dig'o mi se u roku od odma'.
- Brate, budi se, ovo moraš da čuješ.
Jedna od njih, crvenokosa, me je pitala, da li sam ja Borivoje. Odgovorio sam potvrdno. Sve tri su se nasmejale a ona sa najvećim sisama me je uhvatila za kitu i vodila ka direktorovoj kancelariji. Ušli smo. Glavni me je pogledao, izbuljio oči i glasno rekao: TI SI TAJ, dođi, padni mi na grudi i da te pošteno izljubim!!!
Izbalavi me čovek ni krivog ni dužnog i odvede me do glavne prostorije u kojoj se kuvalo nešto i reče: ''Ma, nema greške, ti si taj, Bora iz Sugubine. Je l' da?'' Potvrdio sam. '' Vidiš sine, meni je jedna ciganka iz Grabovaca rekla da će mi posao krenuti tek kad tebe upoznam. Ovim poslom se bavim već deset godina i ne ide mi loše. Pretpostavljam da znaš o čemu ti pričam!?'' Klimnuh glavom. ''E, vidiš, ovaj opijat koji godinama pravim ide super ali ipak mu nešto fali, nije to to. Marihuana, kokica, zeleni šampinjon ali opet nešto fali. Pogledaj ove papire i reci mi u čemu je problem a ja ću ti se odužiti domaćinski.''
Gledam papire, formule, materijal, aparaturu i odjednom mi je sinula ideja. ''TREBA TI ŽALFIJA!'' Odjednom je sve stalo. Zavladao je strašan muk. '' Pa, da, da bi ovo još više radilo a da ne peče grlo trebaju ti još dve izopropil grupe na polifenolni lanac molekula. To je to. Momak, idi naberi tri-čet'ri kila, ubaci i okreni na zabavu.''
Nakon pet i po sati kuvanja i konzumacije proizvoda od strane direktora, izašao je nov opijat na domaćem tržištu i u regionu. Krajem avgusta je počeo izvoz u Australiju i Ameriku.
Svakodnevno sam odlazio na moje ''tajno mesto'' pod izgovorom da učim. Roditelji nisu ništa sumnjali. Od svake prodaje sam imao 30% što je za jednog školarca bilo sasvim dovoljno. O, ribama da i ne pričam.
Jedva čekam prvi septembar. Znanje je ipak znanje.
- Šta je bilo pičke, a? Ćutimo?
Izvršiti trajnu deaktivizaciju sagovornikovog toka misli, prinudno neosposobljavanje moždanih funkcija izvesnog partnera u komunikaciji.
Navedenoj aktivnosti pribegava se u cilju izbegavanja neizbežne destrukcije sopstvenog uma od preterano navalentnog sagovornika (čitaj morona), slučajno, ili zahvaljujući vlastitoj gluposti.
Poznati bacači zbunova:Vojislav Koštunica, Duško Vujošević, Radiša Ilić.
Sagovornik: ....i tako brate onda nas petorica isrebijamo te pičke provincijske...
Ti: Dakle, vi ste zapravo izvrsili ribonukleinsku koagulaciju potlačenih paraplegičara
Sagovornik: ...mmm.....da da, to je brate..........
Pripovedač: Ne smemo dozvoliti da pojedinci rade šta žele, a ne odgovaraju za svoja dela...
Masa: Tako je, nego šta!
...................................................
Pripovedač: Mi moramo forsirati traktizaciju sa glavnim nemeštenicima o rebalansiranju sredstava u cilju podizanja erudacije celokupnog stanovništva(življa)...
Masa: (tišina)..............
Učesnica na 'farmi': Pa ja sam mlada, ambiciozna i kada me neko napadne ja brzo planem jer sam veoma temperamentna i kada neko napada tu moju temperamentnost ja onda ona u meni proradi, ta moja temperamentnost i probudi se taj plamen i...škljc
Gledalac: U jebote,..., al' je bacila zbun u pm...
Navijač: Alo, ovi slepci iz Belgije ni okvir gola da pogode, koji debili...
Navijač 2: Ma sada mogu samo da ga sisaju, bre Radja im bacio zbun, jebo im majku...
U subotu, 27. novembra 2010. u Klubu studenata tehnike biće održana smotra sadržaja popularnog šaljivog sajta. Vukajlija je mesto gde se Internet zajednica okuplja kako bi na duhovit i originalan način definisala reči i izraze, sleng termine, našu svakodnevnicu i aktuelne događaje, po paroli - „Ovde možete da definišete sve ono što ste oduvek želeli, a nije imao ko da vas pita”.
Mondo · 25. Novembar 2010.