
Dodju ljudi, manje ili više njih, sa pištaljkama, transparentima i nezadovoljstvom. Neko čita proglas sa papira, ostatak podržava - nema protivnih, tek poneki suzdržan. Stoje. Žale se da nikada nije bilo gore (što je laž), da će biti i mnogo gore (što nije potpuna neistina); poneka kamera, tridesetak sekundi u dnevniku dva (ili ne), izmedju automobila bombe u Pakistanu i vremenske prognoze. Stoje...Oni od gore razmaknu zavesu, procede kroz zube - kakve budale - namaknu zavesu i vrate se svom životu. Kada im dosadi i kada glad postane osetnija nego inače a govornici su iščitali sve sa papira, okupljeni se razidju - nešto mirniji nego kada su dolazili - u kafane, na Kalemegdan, domovima...
Hvala, ali to mogu da radim i ispred sopstvene kuće.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.
Očaj kao način života.