Budim se. Jutro. Čuje se škripa đedovog đerma dok izvlači vodu iz bunara. Usput psuje majku fašističku onima iz vodovoda zbog redukcije. Kokoš ispusti posljednji glas prije tupog zvuka koji je proizvela sjekira udarivši u panj - čuo se samo klepet krila o trske u drvanici. Komšija prolazi biciklom i naziva Boga babi i đedu.
Majka nas pozva doručak. Oca nije bilo. Gledali smo tupo u onaj presnac umazan kajmakom. Nakon opomene da jedemo brže slistišmo onu tepsiju u minuti.
Uglavnom, tu sam veče išao sa starim na koncert Mitra Mirića. I nije bilo nešto.
