
Neki kurac u firmi, ali ne baš najbitnija osoba, to jest ona koja vodi poslove i oko koje se sve vrti. On je tu, čovek od poverenja, majstor, čovek sa vezama, tu je od osnivanja firme i probio se od običnog NKV'a do čoveka bez kojeg firma ne bi bila to što jeste. On je desna ruka gazde, ali ne drukara ili šlihtara. Proživljava sve što i ostali, čovek iz naroda, predstavnik sindikata radnika u privatnim firmama.
Inžinjera ili tehničara je lako zameniti, ali šaraf je nezamenljiv i dugo bi trebalo firmi da se oporavi od odlaska ove persone. Ali, on svojevoljno neće otići. Toliko je dugo u firmi da je gleda kao svoju. Vodi računa o svemu, firma mu je sve i svja, i nije kao ostali radnici njegovog ranga koji čekaju doručak i pet sati na dnevnom nivou, ili na mesečnom dan kada se deli plata. Jedan od retkih u firmi koji može da se suprotstavi nadredjenima ukoliko uoči nepravdu ili ako se posao ne obavlja pravilno.
- Šta se ovaj uživio ko da je firmi njegova ?
- Ne diraj nam Slavka, da nije njega firma bi davno propala.
- Okej brate, ali tripuje se puno.
- E paj taj lik je stao iza tebe kada si upalio mašinu bez da proveriš gorivo i ulje pa smo ostali do 8 naveče da bi ispumpali zrak. Da nije njega ti bi danas visio na birou i na posao.ba.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
dobra+