Smrad gubitka
Pomislili biste da je to opori miris, ali nije.
U neku ruku i jeste, ali opori miris rastanka, rastanka sa dijelom sebe.
Voliš nešto, ideš za njim, skačeš kao malo dijete kad vidiš, plačeš kad vam ne uspije, plačeš kao malo dijete i kad uspije...
Od pelena su te naučili da vičeš JU-GO-SLAVI-JA, da, baš sa takvim redom slogova, i to si vikao i dok si vukao pola kila govana u pelenama, pa i kad si uzeo Bukvar u ruke, i kad ti se svidjela Milica iz I-3, vikao si i kad si se susreo sa hemijom po prvi put, kad si maturirao, uvijek, kroz cijeli život...
Švrljao si YU po sveskama, u stvari švrljao si đe god si stigao.
I onda jednog dana si nepomično stajao gledajući nepoznate i nebitne ljude koji razdvajaju tebe i tu radost, kako te odbijaju od nečega što si iskreno volio, onako, kao majku.
Gdje god se okreneš vidiš nešto novo, novi ljudi idu tamo gdje si ti nekada išao sa žarom i skakao, gledao sa očima punim suza, oni idu tamo tek onako, iz inata, idu da prospu neko sranje koje te nikada nije interesovalo, koje su propagirali neki tamo ljudi pred kamerama na sjednicama i koji se pitaju oko toga što ćeš ti voljeti ubuduće.
Olimpijada, svjetsko prvenstvo, evropsko prvenstvo... Šta bješe to?
Prolaze pored tebe kao vjetar za koji nisi ni najmanje zainteresovan, štaviše nervira te jer ne možeš da uživaš u njemu...
Ponovo gledaš ljude koji kenjaju unaokolo, koji se kolju međusobno, koji nisu naučili ništa već dugi niz godina, samo su se zatupili jer biju glavom o zid.
Na kraju ti ništa ne preostaje već da se praviš lud i nezainteresovan, noseći u sebi teret zbog kojeg te drugi smatraju budalom, ali znaš da to nisi, znaš da će možda nekada doći vrijeme kada ćeš ponovo dati svu svoju ljubav i svoj žar, dan kada ćeš i ti ponovo skočiti ponosno na tribine i uskliknuti ime svoje reprezentacije koja nije vođena od strane one bagre koja vas je razdvojila sve ovo vrijeme.
Nada umire poslednja, ali onako potajno se nadaš da ćeš ponovo plakati dok gledaš porniće svoje reprezentacije u kojima oni glume muški pol.
