Pogled rezervisan samo za dane apsolutnog mira i tišine. Zamišljen, u daljinu, kada otkucaji srca dostignu donju granicu normalnog ritma. Spokojan kao ništavilo, kao prizor koji se gleda. Nešto za šta se normalnim danom prosto nema vremena, užurbani u vrtlogu obaveza ne stižemo ni da jedemo zajedno, a ne da mislimo unaprijed šta ćemo za ručak.
Rezervisan za trenutak kada ćutimo zajedno sa najbližima. Što bi pjesnik rekao, lako je pričati u društvu, treba znati ćutati, doseći viši nivo komunikacije kada riječi zaista nijesu potrebne.
"I gledajući vrh zaspalih njiva, kako se spušta nema polutama, ti nećeš znati šta u meni biva..." pogled. Taj.
- Dinar za tvoje misli, draga?
- Hm... Razmišljam šta ću danas za ručak...
- Jel' ostalo mesa od juče?
- Ima dosta.
- Ja ću to?
- Ma lako mi je za tebe. Šta ćemo ja i djeca?
- Hm...