Prijava
  1.    

    Ulični pas

    ...Odlazim u "Rupu" u jednom trenutku, u narodu poznatiju kao "Akademiju", mnogi je zovu i "Džamija". Treba da se nađem sa ortacima. Kasnim. Ne zatičem ih sve, srećem druge, i sa njima blejim. Pada ponuda za privatnu žurku i odlazim. Žurka privatna ko žurka, grljenje, ljubljenje i smor na kraju.
    Izlazim.
    Krećem peške kući, nije da je blizu, ali prija mi šetnja po snegu koji je prekrio grad. Ubrzo potom srećem džukca na ulici koji mi posle jedno 200 metara prilazi. Pada nepoverenje i strah sa obe strane. Prilazim mu prvi, i oslovljavam ga sa:
    De si pas.
    Pada njuškanje i postajemo prijatelji.
    ...
    Prati me putem na takvom odstojanju da taksisti koji prolaze pomisle da je moj pas i da nisam pijana budala koja pešači bez keša jer nema isti, već neko ko šeta psa po komšiluku. Počinjem da gotivim psa zbog toga.
    Prolazimo kroz teritorije zajedno koje nisu naše. Smanjuje odstojanje između nas.
    U jednom trenutku, pas skreće, odlazi i ja pomislih: Hvala ti psu na društvu, i nastavljam dalje. Stiže me posle dva minuta.
    Nastavljamo ćutke dalje put.
    Postaje mi glupo što ga toliko cimam da mi pravi društvo i minut nakon što sam to pomislio on staje i ja mu govorim da ide "kući". Pas staje i okreće, pomišljam u sebi opet hvala ti na društvu. Nepun sekund nakon toga, opet me stiže. Opet ga mazim jer nemam kako drugačije da mu se zahvalim.
    Stižemo do mog ulaza.
    Mazim ga poslednji put, osećam gnedlu u grlu i odlazim. Zatvaram vrata ulaza psu pred nosem. Krećem par koraka i zastajem. Stojim tako nepomičan par sekundi i vraćam se i otvaram ulazna vrata.
    Pas, koji do tog trenutka bio ispred isti se pomera par metara. Pokušavam opet da ga pomazim, kao da želim da se izvinim i zahvalim u isto vreme.
    Pas se sklanja, bukvalno kao da mi govori: Izdao si me i ako to ničim nisam zaslužio.
    Sve fekalije, govna i prolivi Univerzuma slivaju se po meni.
    Pokiso, ponovo zatvaram vrata ulaza.

    Čovek je davno shvatio da mu je pas najbolji prijatelj.
    Shvatio je to zato što nijedan čovek na svetu ne može ukazati drugom tako bezkompromisno poverenje, koje i ako je stečeno za minut do smrti neće biti dovedeno u pitanje.