Večiti izgovor naših baba kada pokušavaju da nam uvale nešto čemu je odavno istekao rok.
- Sine, uzmi malo ovog ajvara, vidiš kako je lep, to je baba pravila s ove dvije ruke!
- Neka hvala, ne jedem hranu koja je starija od mene...
- Ma šta lupaš, nov je, stoji samo tri godine i to još u špajzu, tamo nemamo grejanje, uvek 'ladno, ne mož' se pokvari.
- Baba, gledaju me crvi iz tegle, bude u meni zoofilske nagone. Baci to, stoji dugo.
- Šta bre stoji dugo, a u prodavnici kao ne stoji dugo onaj kupovni? A i oni tvoji silni kečapi, ko zna ko je to pravio i kad, sve je to otrov što nam Ameri šalju, probala sam ja to, ima neki čudan ukus, nešto kiselo, bož' sačuvaj... Ko zna kakve konzerve stavljaju, ništa to ne valja.
- Konzervanse, baba, konzervanse. Zato i može da stoji a da mu ništa ne bude. A ovo tvoje 'fala bogu prirodno, nije ništa dodavano, zato lepo i stupa u hemijske reakcije, buđa, bako.
- Buđa, i treba da buđa! To samo skineš dva-tri sloja i sve lepo. 'Aj', zini, njam njam.
Štek je dobro sakriveno mesto. Varijacija ima bezbroj: recimo štek-ocene su „isključivo dobre ocene koje se čuvaju za ‘ne daj Bože' situacije, odnosno period kada pljušte kečevi“, piše jedna vukajlijašica. Tako će iskusni školarac prećutati roditeljima da je dobio peticu, a to će im saopštiti tek kada dobije i nekog keca – da bi ublažio negativni efekat.
Deutsche Welle · 29. April 2011.
I onda ti i zapakuje teglu da poneseš.
Stoji samo tri godine ... hahaha +++
;)
Jbg, al'domaće je domaće!
+++
ne fali nista, samo pojacava imunitet.
+++
Bravo bravo +++