Čovek, kako to gordo zvuči

Smatram da kada nekoga poznaješ preko tri hiljade godina,definitivno imaš pravo da kažeš par rečenica o njemu. Pa ću ovom prilikom da vam napišem par stvari o po mom mišljenju najzanimljivijoj vrsti koju smo otkrili u svemirskim prostranstvima. Da krenemo polako...

Nakon slučajnog otkrića plave planetice koja je na sebi pokazivala jasne tragove uveliko razvijenog života poslali smo i prvi brod sa posadom da detaljnije istraži površinu i podnese nam detaljniji izvještaj. Sve je bilo kao u bajci,flora i fauna u savršenom balansu činili su ovaj sićušni planet jednom od najživljih oaza u svemiru. Jedini problem je bilo nepostojanje inteligentnih vrsta , pa smo nakon kraćeg razmatranja odlučili da jednu vrstu nagradimo i tim darom. Izabrali smo sićušna bića koja su nam mnogo ličila i tako započeli svoj eksperiment. Ozbiljnije šanse za uspjeh dobijamo tek nakon istrebljenja nekoliko miliona predatora koji su nam nemilosrdno jeli zamorce. Sada vidim da je planeta bila mnogo inteligentnija od nas i od samog početka pokušavala da nam kaže kakvu to grešku pravimo. Od dana kada smo tim jadnim bićima dali trunku savijesti i parče mozga kome ne bi pozavideo ni prosječni kućni ljubimac na mojoj planeti počinje propast koju i danas bezuspješno pokušavamo da zaustavimo. Čovjek, kako smo nazvali vrstu trebao bi da bude oličenje svih dobrih stvari koje ova planeta nudi. Međutima pacovi među njima su preovladali i od samog početka poslednji atom svojih mozgova troše da rade gnusne i odvratne stvari za koje nismo vjerovali da postoje bilo gdje u kosmosu. Od prve vatre do prve atomske bombe svaki korak vodio je u sve dublji i dublji ponor, a svaki pokušaj komunikacije od strane nas protumačili su na neki svoj način koji su nazvali religija a nas kojekakvim bogovima i svecima. Te su od te religije stvarali povode za još odvratnije stvari koje čine i jedni prema drugima. Svaki pokušaj ubacivanja naših naučnika u to društvo okarakterisan je kao dolazak nove budale koju su vrlo brzo i na vrlo svirep način lišavali bilo kakvog statusa u zajednici i tako još više ukopavali svoju već odavno zakopanu rasu koja svakim danom sve više truli i smrdi zagađujući ovu divnu planetu poput najgoreg đubreta.

I danas ih obiđemo u nadi da će napokon da prihvate dar koju su dobili i da im je dosta patnje i agonije koju sami sebi prouzrokuju. Čini se da je i dalje sve uzalud i da nam samo ostaje žaljenje za prokockanom šansom i još jednom uništenom planetom. Jer koliko god riječ čovjek imala divno značenje u praksi se uvjek pokaže totalno suprotno.