Prijava
  1.    

    Crkvenost u Srbiji u 21. veku

    Nažalost, crkveni život u Srba babe održavaju. One su ga održale i za vreme komunizma. Ili ovog današnjeg neokomunizma, gde su sve religije izjednačene i imamo bezbroj istina.

    Takođe, danas imamo poplavu bogotražitelja, što kaže Kurajev, kojima je bogotraženje samo po sebi cilj.
    Ili religiozni besposličari, kako ih naziva Dostojevski.

    Sa druge strane su te babe, koje stoje u iskrenoj i dubokoj veri, skrušena srca i proste (čiste) duhom. Polupismene i krezave, odgovaraju opisu apostola prvih vremena, pa ih mogu nazvati ravnoapostolne.
    Moje iskreno divljenje babama koje ne propuštaju Liturgiju i službe u crkvi, njihovoj skrušenosti i poniznosti, i ostalome (srčanost, npr).
    Druga je stvar sa onim dosadnim babama, što ljubomorno trče za episkopima ne puštajući ih.
    Smeta mi kad vidim žene koje vole da se nagizdaju kada odlaze u crkvu. Po svojoj slabosti, podrazumeva se.
    Ima i druga krajnost (od kicošenja). Da žena, svojom zapuštenom spoljašnjošću i ubogošću, želi svima da stavi do znanja svoju pobožnost. Zabrađenja u svakoj prilici, pogurena, ispošćenog lica... uopšte, mračna i nevesela pojava.
    S druge strane, muški dolaze na Liturgiju veoma aljkave sponjašnjosti. Mladi čak u trenerkama, ponosito i oholo se drže, itd... Zaista ne razumem ljude koji u crkvu ulaze gordo kao oslobodioci...
    U zaključku: meni su babe pojam pobožnosti u srbiji, tako je i s baćuškama u Rusiji. Takve su i grkinje, bar ono što sam ja mogao videti.

    p.s. svaka baba ima "sanovnik", za "nikad se ne zna" situacije. :)

    ps. Ovu definiciju ne morate ocenjivati, jer je napisana u vidu pozdrava za sve članove sajta koji su voleli čitati redove moje malenkosti, jer ih u narednom periodu neću pisati...