
Lik koji se pojavi u bivšoj državnoj firmi kao da je pao sa neba, preplanuo kao Australijanac, u beloj košulji kratkih rukava i crnom kravatom. Obavezno nosi tajnstvenu (verovatno praznu) fasciklu u ruci. Uvek se smeje kako bi pokazao bele zube. Mislim da je to jedini razlog zbog čega se stalno smeju jer u tranzicionoj firmi i ne postoji drugi razlog za smeh. Bije ga glas da se uopšte nije rodio već da je nastao nekim sintetičkim putem u nekoj od tih menadžerskih škola gde profesori bukvalno dunu u nos studentu, uruče mu diplomu, čestitaju i puste ga da se šeta u beloj košulji i crnoj kravati.
Jednom je jedan takav upao u prostoriju jedne firme punu ljudi (zapošljenih) i pošto oni nisu mogli da mu objasne šta rade i koji je njihov posao i kada su zadnji put nešto uradili sve ih je otpustio, osim jednog srećnika koji je baš tada bio u kladionici. Uradio je to a da nije ni otvorio svoju fasciklu. I to je odprilike sve što menadžeri znaju da urade i za šta su se školovali. U sledećoj fazi njihovog života odu u neku drugu privatizovanu firmu da tamo nose fasciklu i pokazuju bele zube, i tako do penzije.
Preostali zapošljeni u firmi u kojoj je ovaj menadžer “sređivao stvari” i dan danas ništa ne rade kao i njihova firma.
Definiše se sve i svašta. Tako se mogu pročitati definicije baksuza, alapače, čitulje, smrti, rezervoara za smeh, kolateralne štete, Živojinović Velimira, zvanog Bate, dnevne svetlosti, gospođe džem!, Brus Lija… „Je l’ ti puši ćale?”, „Je l’ mogu u WC?”, „Chuck Norrisisati” i još mnogo toga može se naći na ovoj internet stranici. Zato ne iznenađuje što se mnogi kad jednom dođu, ponovo vraćaju na nju. Neki čak postaju i zavisnici, pa traže od moderatora da ih banuju, poput jednog studenta koji je zahtevao da mu zabrane pristup na nedelju, dve dana da bi mogao da uči.
Status Magazin · April 2009.