Mjesto stradanja, patnje, bola, gubitka sebe i svojih ideala. Mjesto gdje ostavljaš dio sebe, umireš svaki dan i ponovo se rađaš ako imaš sreće, postaješ drugi čovjek.
Na goblenu istkanom od uspomena gledao je svoj život i timario kiseli osmjeh krajevima usana. Nije postojao u ovom trenutku, sve oko njega se svodilo na nepotrebno bitisanje u suterenu života. Oko njega se u prasku topova gubila sva njegova suština, svi njegovi nekadašnji ideali sad su umirali zajedno sa vremenom koje je neumitno prolazilo.
Otpljunu u stranu da izbaci iz sebe gorak ukus tek pripaljene cigarete, prenu se iz kratkog razmišljanja i udahnu duboko hladan talas pomahnitalog vazduha. Zaista se osjećao napuštenim i beznačajnim, odvojenim od svega što bi mu moglo da pruži nadu da će sutra biti imalo bolje. Sve što je ikada proživio sada mu se činilo nestvarno daleko, tuđe, ali prelijepo i vrijedno.
A danas opet valja umirati. Stavi pušku na rame, opasa poderani vojnički gunj, i krenu na liniju. Svejedno, ako danas ne umre, umreće i sagorjeće u grotlu vatre, najbolji dio njega...
Nije loš citat, nabavi Željka Vukovića, Ubijanje Sarajeva.