-Mali, hoću da mi sa prvim pjetlovima zapjevaš pod prozorom izbornog štaba...
- Tako sam i uradio. Sabajle sam iz kafane otišao u štab, trebala mi je poprilična doza alkohola u krvi da podnesem. Dočekali su me anonimusi sa izborne liste i moj šef koji je počeo riječima:“Dragi moji pijuni, danas nam je dan „D“, danas moramo da kapitalizujemo sve što smo radili mjesec dana.“
-„Šefe, konačno ste počeli pričati bez uticaja demagogije i iskreno, ponosan sam na vas, učinio sam vas čovjekom.“
-„Šta ti mali sad filozofiraš, jesi to opet iz kafane došao raditi.“
-„Jok, idem iz trikotaže, matere ti kako neću iz kafane doći kad si nas sazvao u pet ujutro, a poceo si govoriti istinu jer čujem „kapitalizujemo“ što je tačno, ti ćeš kapitalizovati svoju guzičetinu foteljom nekog državnog preduzeća, a i ovaj „mjesec rada“ je apsolutno tačan, deceniju ste na vlasti a radili ste mjesec ukupno...
-„Ne seri mali. Tvoja dužnost je sledeća. Dobićeš instrukcije, otići u neku vukojebinu glasati umjesto nepismenog čiče i to za mene, bez obzira šta ti on kaže.“
„Hoću, hoću, nema problema za vas i izbore pokrasti ako treba.“
Ispred štaba me je dočekao tatin sin , sjeo me u auto i ćutke, valjda znaju da sam nepoželjan za saradnju, odvezao na biračko mjesto. Tu su me čekali ostali. Malo smo popričali, a onda nam se ukazao i kombi sa sigurnim glasačkim tijelom, neki invalidi, neki retardirani, neke diglo iz groba da dođu glasati. Kad su počeli izlaziti iz kombija pomislio sam da se nalazim u nekom niskobudžetnom filmu indonežanske produkcije sa apokalipsom kao centralnim motivom. Oko biračkog mjesta pijanih , opijenih politikom, neki nisu mogli izdržati da daju kritiku pa već zapišavaju biračko mjesto...
Odveo sam čiču na glasanje, ušli smo ja i kolega sa babom.
-„Sine glasaj za Karadžića, njemu najviše vjerujem, nešto sam pričao sa Marom, ona veli da će za Šešelja, ima da leti perje na sve strane, kad se vrati. Ali, ne vjerujem da će Radovana u'vatiti u skorije vrijeme, a nećemo ga mi izručiti, ne da ga narod.“
Iznenada...
„Dobar dan junaci!“- provirio sam iz kutije i ugledao dida na vratima neobično gorućeg pogleda i kezom od uva do uva. Samo mu one dvije stative vire iz usta. Pjan garant, nešto će usrati. Ugledao me.
„Oko didovo, 'vamo 'de , zaboravio sam đozluke pa da mi pomogneš glasati.“ Stali smo iza kutije...
„Dide, jebem ti sunce jesi normalan? Nemoj me više ukopavati, ljubim te u ta krezava usta, 'aj sad za koga ćeš glasati?“
„Sine,jel' ti stvarno misliš da sam ja došao glasati, dede ti meni pokaži đe je rukovodilac ovog mjesta, on mi je jabuke krao kad je bio mali a zamisli sad. Nisam uz'o kapi za oči, nakap'o sam se rakije.“
Zakoruži oba kandidata, i nacrta kurac, ispod napisa :“E jes' nam izbor, jeb'o vam on mater!“ Kad je bio kod kutije zakači kevom obe kutije, sruši, izmješaše se listići, ode sve u pičku materinu... „E jebem mu kapi za oči i kad ih zaboravim pa slijep kod očiju, isti ko i ti?“-završi obraćajući se šefu izbornog mjesta i ode zviždukajući niz progon.
Kad sam se vraćao malo me počeo san hvatati. Pa sve sanjam k'o ja na Kočićevom zboru, a bodu se Jablan i Rudonja, teška, neizvjesna borba. Od dahtanja u klinču prašina sa zemlje im okružuje zakrvavljene oči. Rudonja je jači i nadbada. Gledam Luju kako nijemo gleda svog prijatelja na izdisaju, duša mu je sad sablasno prazna. Onda mi se vraćaju oni ljudi dok napuštaju biračko mjesto sa istim pogledom...
„Danas sam dobio svog novoga Poršea, i mal...“
„Halo tata, eto nas stižemo, jeste glasao je ali moramo poništiti sve, opet je njegov did napravio sranje“ .
