-Halo.
-Slušaj mali, naši protivnici, ona govna, danas u tvojoj ulici dijele materijal, potrudi se da budeš ono što jesi, ponašaj se kretenski kao prema svojim stranačkim kolegama, i pohvalicu te Gradskom ocu, nikad ti lakši zadatak nisam dao.
- Ali šefe, mi smo svoji, niste vi meni svako, pa da ja sa njima isto tako...
-Mrš.
Nedugo zatim na vratima se pojavi ulizivački prijatno lice sa plakata mi poznate djevojčice. Dok sam otvorio poče:
-„Zdravstvo, školstvo, obrazovanje, kultura, korupcija, demokratija, sistem vrijednosti, pravda, socijalna pravda, investicije, infrastruktura, životna sreedina, zaposlenost...“
-„Stani, bona, da ja tebe pitam, jebe li tebe iko, ikad, kad tako melješ?“
Ovo pitanje izazvalo je popriličan gnjev njenih stranačkih kolega, pa me jedan i pitao kako mogu biti tako nepristojan, drugi nešto psovao.
-„Daj čovječe, odmah me satrala ko Mrka Anu Bekutu, nije normalna. A i ti, da ti, što te objesilo na tu nosinu pa visiš ko Teofil Pančić na B92, kako te nije sramota da takav ideš po ulici, samo strašiš birače? A vidi ove male, srećo babina, nisi valjda i ti na listi, koliko ti je godina i kad si prije ušla u politiku?“
- „Jesam na listi sam, a u stranci sam od 16 godine“- odgovori mi šilježe.
-„Tu griješite. Vidiš, prošle sedmice se porodila žena potpredsjedniku našeg opštinskog odbora, ama nije babica ni dočekala dijete, on mu već navukao stranački dres i pozvao predsjednika stranke, da otvori, ovaj, prereže pupčanu vrpcu. To je vjernost, i organizacija, zato mi dominiramo. Aj sad mrš iz avlije“.
Nije prošlo malo na vratima mi se pojavi neki droger, brada, repina, vijetnamka poderana, blijede farmerke...
-„Dobar dan, mi smo stranka Zelenih“
-„Matere ti?!“
-„Jeste, eto vidimo pred vašom kućom neka drva, znate moramo da razvijemo ekološku svijest...“
-„Sine, ko je to sad na vratima?“. –začu se didov glas.
-„Niko dide, Zeleni.“
-„TURCI! Udri sine ne daj oka otvoriti, 'oće opet da nas porobe, 'vataj tog čupavog i 'odma omlati od ćošak k'o mačku, zabarikadiraj strugu, i ne daj na dvo' dok ja odem po pušku.“
Na sam pomen puške zelembaći natrgoše bježati, k'o da su zobali uranijum a ne žitarice, a did za njima:“ Stani ture, ja sam bio lugar 40 godina, preš'o sam više nego bilo koji mercedes ljumbaš, ma samo da mi je 60...“
Tačno ne znam ko će mi dida paziti kad ja i stari krepamo.
Poslije niko nije ni dolazio.
„Halo, mali, pohvali dida, obavijestićemo Gradskog oca, i ti možeš i bolje.“
