
Rečenica kojom stavljamo do znanja "interesantnom sagovorniku" da se odavno pretvorio u davitelja.
- Zvao sam te samo da ti čujem glas i da te još jednom pozovem. Znaš zamišljam te u ovom zimskom pretparzničnom ambijentu kako lagano pijuckaš neko vince nad tanjirom punim užitaka u nekom restoranu. Recimo, u Beloj mački. Hranio bih te lagano kao u filmu Devet i po nedelja. Jesi li za?
- Znači, po deveti put danas - nisam za!
- Ja ne volim da sam dosadan, ali ti me jednostavno teraš da se ponašam atipično za svoje godine i intelekt.
- Čekaj bre! Volite li vi karanfile?
- A? Želiš karanfile?
- Ne nego me podseti na Taska Načića u onom filmu gde davi one jadne žene. Znaš ono ko ne voli karanfile ne treba ni da živi. Ajd zdravo!
Slavna Vukajlija. Ima glupih stvari, ima bezveznih, ali ima i jako puno brilijantnih. Neću previše dužiti, samo odite tam pa vidite sami. Samo jedno upozorenje - ima ponešto napisano i na ćirilici (iako smatram da svako, ko kolko-tolko drži do opće kulture zna ćirilicu).
Skodin blog · 04. Septembar 2010.
ahahah al ima upornih...+++
Strasno!
Bravo +
Мега шук!
+++
Jel to strasno ili strašno?
Страшно је може да буде једино за овог "интересантног саговорника".